Nek' se sučeljavaju svak sa sobom, ja se nemam s kim sučeliti – tako je Milan Bandić, dosad najveći dobitnik lokalnih izbora, odgovorio svom izazivaču Rajku Ostojiću da mu oči u oči izađe na megdan. Zagrebački teflon gradonačelnik tvrdi da se on s gradskim problemima sučeljava svaki dan, već trinaest godina. Bandić tako potvrđuje da definitivno nema namjeru izaći ni na jedno sučeljavanje. U prvom ih je krugu sve izbjegao, ali neće ga vidjeti ni u drugom krugu. Premda sigurno zna da forma javnog propitivanja kandidata i njihova međusobnog ukrštanja koplja spada u obavezne likove demokratskih izbora. Bježeći od sučeljavanja Bandić pokazuje strah. Nije onakav supermen kakvim se predstavlja, nego je vrlo ranjiv. Svjestan je da mu mogu biti postavljena pitanja na koja će vrlo teško odgovoriti. Primjerice, o neispunjenim obećanjima. Ili o općepoznatim mutnim poslovima. Vjerojatno je svjestan svog političkog frfljanja. On je veliki politički prepredenjak, majstor podzemnih igara, ali na javnoj sceni, čim progovori, pokazuje kapacitet šegrta. Sam je uvjeren, tvrde njegovi suradnici, da je predsjedničke izbore izgubio upravo na sučeljavanju s Ivom Josipovićem. Zato panično eskivira svaku sličnu prigodu. Kukavički izbjegavajući situacije u kojima bi se mogao uspoređivati s protukandidatima, Bandić i ovoga puta utakmicu pokušava dobiti na netransparentan način. Sebe predstavlja kao velikog sportaša, gotovo šampiona, ali pošteno ući u ring - to se ne usudi. Svojim sakrivanjem od sučeljavanja pokazuje strah od protivnika i prezir prema biračima i javnosti, kojih su mu inače puna usta.