Bauk seksa
Draga Rujana,
Pišem ti ovo pismo ne u nadi da ćeš ti sad kao grom iz vedra neba riješiti moj problem, zapravo bolje rečeno, moje probleme, već u nadi da ću dobiti jedan pošteni savjet, jer nevjerovatno, ali takva sam, jedan pravi i pošteni savjet me uglavnom uvijek potakne na razmišljanje na duge staze i onda uvijek nekako dođem do određenog zaključka, ne idealnog, ali makar optimalnog za datu situaciju i vrijeme u kojem se nalazim.
Uglavnom, moj problem je psiholosko-seksualne prirode, kao i kod većine, ništa naročito.
Naime, kratko rečeno nisam u stanju opustiti se u seksualnom odnosu s nekim koga volim i do koga mi je stalo i to me strašno opterećuje. Kada sam s nekim u vezi, onda tu osobu stvarno volim svim svojim srcem i to se ne ustručavam pokazati na bilo koji način. Za tu osobu sam tu i u dobru i u zlu i spremna učiniti i pomoći što god se od mene traži i ne traži i spremna podmetnuti vlastita leđa i činiti sve kako bi ta osoba a i općenito drugi ljudi oko mene bili ako ne sretni, makar za nijansu sretniji nego što su bili do sad jer ja sam sretna kad usrećim nekoga.
Međutim, osoba s kojom sam u vezi je u mojoj glavi osoba s kojom se volim ljubiti, grliti, ići na izlete i sve ono što ostali parovi rade, ali seks kao seks meni prestavlja u takvom odnosu živi bauk.
Ne znam, nekako sam preopterećena i ne mogu se nikako opustiti i sto misli mi se počne vrtiti po glavi da na kraju izludim samu sebe i odustanem od svega na jedan živčan i naprasit nacin pod parolom "Je li sve ovo meni potriba" i tu se uglavnom sve moje veze i vezice završe i onda ja ostanem sama sa sobom i svojim mislima, razmišljajući po cijele noći o tome zašto, kako, zbog čega.
Uvijek mi se vrte ona standardna pitanja - zašto ne mogu mirno živjeti kao i svi ostali ljudi, zašto sam toliko nesigurna u sebe, zašto redovito smatram da pola toga što dobivam od druge osobe zapravo ne zaslužujem, zašto non stop nešto važem i kalkuliram i to me sve skupa nekako izludi jer sa svim tim svojim kalkulacijama ne opterećujem druge već se redovito "družim" s njima dok pijem jutarnju kavu ili navečer u miru i četiri zida svoje sobe.
Naravno, svi drugi za mene smatraju kako sam ih zeznila, iskoristila ili se pokupila kada su mi postali nezanimljivi, a zapravo ne shvaćaju da sam ja prokleto usamljena i da ne mogu izaći na kraj ni sama sa sobom i da im zapravo činim uslugu što se na jedan fin i kulturan način udaljavam od njih.
Moram napomeniti da me je davno, dobro možda ne tako davno, ima jedno 7-8 godina vlastiti otac nakon rastave od moje majke izbacio iz kuće, te prekinuo svaki kontakt sa mnom. Ostala sam kao pokisli pas na ulici u nevjerici čemu takvo ponašanje jer uvijek sam računala, ako se ne slažeš s mojom majkom, razvedite se, to je nekako normalno jer bolje i dobar razvod nego loš brak, ali kako možeš mene kao svoje dijete samo tako napustiti i ponašati se prema meni gore nego neki stranac, jer stranac mi ne bi možda pomogao ali me barem u međuvremenu ne bi ni maltretirao.
Sve sam ga to uredno bila i pitala, na što mi je on odgovorio -"Dušo, ja sada imam novi život i novu ženu, ako budem vukao repove iz starog života to onda neće biti novi život, nego lšsa primjesa staroga i potencijalno novoga života", te se pozvao na pjesmu Bijelog dugmeta s citatom-"Ovo je mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli", te mi uredno zatvorio vrata pred nosom. Od tad ne razgovaramo. U to doba sam imala 14 godina.
Koliko god da sam u sve ove godine uspila razrješiti sva Kantovska pitanja i napokon živjeti normalno, neopterećena prevelikom samoćom i raznoraznim drugim stvarima i od sebe sam stvarno izgradila jednu poštenu i karakternu osobu u meni i dalje tinja vatrica nepovjerenja i nesigurnosti koja me prožima i uvijek se, ma koliko god postigla - osjećam za nijansu ispod drugih.
Kada o tome ne razmišljam, mogu reći da sam zadovoljna postojećim životom, ali kad me takve misli obuzmu jer očito mora biti i takvih dana onda doslovno ne znam tko mi glavu nosi.
Moram priznati da sam se u ovom pismu poprilično razvezala, ali zapravo moje pitanje je; kako da se napokon kad nađem dobru osobu koja se meni prepusti u cijelosti, kako da joj se i ja prepustim u cijelosti i da je ne zakidam u ničemu jer zapravo to ni ne zaslužuje a ja to upravo i radim i svjesna sam da nitko oko mene pa ni ja sama ne bi trebala ispaštati zato što se moj otac prema meni ponio kako se ponio i što je u mene tim svojim postupkom usadio ogromnu tugu i nesigurnost.
Stvarno bih voljela biti sretna i druge oko sebe učiniti isto takvima, ali dokle god imam ovakav stav od toga ništa jer svaka veza mi se raspadne u rekordnom roku jer nakon određenog vremena kada bi trebala postati već debelo opuštena ja sam i dalje ukočena i sve mi predstavlja problem i onda se sama iz te veze i pokupim.
Dok naravno, ako se upustim u seksualne podvige s nekim koga ne volim već mi je samo fizički privlačan (to se ne događa pretjerano često, ali si tu i tamo priuštim tako nešto i to samo u razdoblju dok sam slobodna) onda to ispadne jako dobro i suma sumarum svi sretni i zadovoljni, upravo zato sto u toj cijeloj priči nema osjećaja, a zapravo ti osjećaji su ono što mene koči jer protiv seksa kao seksa apsolutno nemam ništa. Nisam pobornik nikakvog razvratnog ponašanja, ali nije ni da imam predrasude.
Unaprijed ti se ispričavam na ovako dugom pismu i unaprijed se zahvaljujem na odgovoru! Tvoja vjerna čitateljica
Irina
Draga Irina,
Tvoj je otac najobičniji kreten i nije nikakvo čudo da nemaš povjeranja u ljude! Pitam se samo gdje ti je bila majka i kako to da si završila s takvim ocem te kako ga nitko od porodice nije tužio za zanemarivanje djeteta, itd?
Ako je to bilo prije 7-8 godina, a imala si 14, onda si ti još jako, jako mlada osoba i naravno da te muče kojekakve misli, pogotovo s takvim životnim iskustvom. Isto tako si još uvijek jako naivna ako misliš da 'svi drugi ljudi mirno i sretno žive'- koliko ja vidim, ljudi koji mirno i sretno žive su u stvari u manjini – kako kod nas, tako i u svijetu. Djelomično zato što su žrtve vlastitih ili društvenih očekivanja i konzumerističkog društva, zbog čega su vječno nezadovolj(e) ni, samo to ne bi nikada javno rekli jer se svi vole praviti sretnijim i boljim nego što to u svari jesu.
Oni ljudi koji su uistinu sretni obično nemaju velika očekivanja, osim – kako mi je sinoć jedan poznanik kojeg nisam dugo srela rekao: 'Ja samo želim ljude oko sebe učiniti sretnijima nego što jesu! ' Međutim, to nije uvijek lako jer se ljudi brzo naviknu na sve, pa tako i ono dobro – pa uvijek traže još više. Često nismo ni svjesni toga da danas živimo kao što su nekada mogli živjeti samo aristokrati – jedemo što hoćemo, kad hoćemo, stanujemo u čistim i suhim stanovima s tekućom vodom i strujom, načelno imamo sobe koje ne moramo dijeliti sa stokom i daljnjom rodbinom (nije bilo nikakve aluzije na korelaciju između gore navedenih), cijepljeni smo protiv bolesti koje su nekada ubijale milijune ljudi…. A eto, tvoj se otac prema tebi ponio baš kao kakav srednjovjekovni kmet! To je samo dokaz da nas ništa od toga što imamo nije u suštini promijenilo. Kad u tu eksploživnu mješavinu dodaš današnji ideal romantične ljubavi koji bi u jednoj osobi morao objediniti prijatelja/icu, ljubavnika/icu, sponzora/icu, roditelja/icu, psihologa/icu i sve ostale funkcije koje od svojih partnera očekujemo, iako smo prijatelje/ice podijelili po tim istim funkcijama jer od njih ne očekujemo da budu sve to odjednom….. kako se onda čovjek ne bi bojao?
Što ti je više stalo do nekoga, to se više bojiš da te ne povrijedi, to se više povlačiš u sebe i na kraju zbrišeš…naravno, kod neobaveznog seksa toga nema. Ipak, upalo mi je u oči kako se stalno unaprijed ispričavaš (za dugo pismo, za neobavezni seks), ograđuješ (od 'razvrata'- što je pojam koji itekako ovisi o definiciji), objašnjavaš (što podržavaš I ne podržavaš) i unaprijed zahvaljuješ – to naravno znači da si pristojna I ljubazna, ali i duboko nesigurna.
Kada se sjetim sebe s 22-23 godine, bila sam vrlo slična – ljubomorna, nesigurna, u strahu da ću izgubiti sve do kojih mi je stalo (još uvijek kuburim s tim, samo je strah od ostavljanja zamijenio strah od smrti – što je ista stvar, drugo pakovanje), s tom razlikom da se ja nisam mogla opustiti s nekim do koga mi nije stalo – što znači da unatoč svemu (2 razvoda roditelja) nisam bila izgubila povjerenje u ljudski rod. Mislim da sam se 'unormalila' tek s oko 30, kada sam otkrila što želim raditi i stekla samopouzdanje s te strane, a zatim je uslijedilo sve ostalo – spoznaja što sve mogu, uvjerenje da sam vrijedna ljubavi koju mi ljudi oko mene daju, itd. itd.
Dakle, moj ti je savjet da svu tu energiju koju nesumnjivo imaš ubaciš u nešto konstruktivnije od masakriranja same sebe pitanjima na koja ćeš jako teško naći odgovor, a ako ga I nađeš, vjerojatno ćeš biti razočarana. Baci se na faks ili posao, dokaži sebi da si sposobna osoba i biti će ti lakše to samopouzdanje usmjeriti i na ljubavne odnose. Ja bi možda na tvom mjestu popričala s nekim psihoterapeutom (kao što uostalom i jesam) jer ako si već sklona samoanalizi, neka te netko kroz nju ipak stručno vodi – ali nemoj očekivati nikakva instant-rješenja, jer kao što si i sama na početku pisma rekla – takvih u načelu i nema. I na kraju, znam da zvuči ludo, ali mislim da ti u ovom trenutku veza s drugim ne treba koliko ti zapravo treba – veza sa samom sobom. Kada naučiš vjerovati sebi, moći ćeš vjerovati i drugome.
