Možete li zamisliti poljubac hrvatskog premijera i šefa opozicije, ne mora biti u usta, makar i u obraz? Poljubac premijera s nekim od svoja dva potpredsjednika? Poljubac dvaju potpredsjednika, makar i da ga pošalju zrakom jedan drugom?

Ne, nije to za nas.

Nesnošljivost ministara netom opozvane vlade bila je toliko notorna da nisu mogli niti sjediti jedan kraj drugoga, nego bi se instinktivno okretali na suprotne strane, pokazujući svojim govorom tijela da je vlada pala i prije izglasavanja u Saboru – i nije nam Tim Orešković na svojem lošem hrvatskom morao objašnjavati da imaju loše 'odnose'.

Pijetao koji je kukuriknuo prerano

Da su tjelesni odnosi usko povezani s političkima, osjetio je Bill Clinton, kada je jedan od najboljih američkih predsjednika skoro bio opozvan zbog nestašnih igrica s mladom suradnicom u Bijeloj kući.

The Trudeau-Mulcair kiss is a hoax... but still all kindsa awesome. :) https://t.co/7V5kDozBKj #tonsilhockey #cdnpoli

— somecanuckchick (@somecanuckchick) June 15, 2016

Tomislav Karamarko također je zateturao zbog žene – uostalom, nije ni u Edenu zmija (tj. MOL) jabuku stavila u ruke Adamu, nego Evi. No politički odnosi mogu se i metaforički prikazati kao tjelesni – čemu su pribjegli majstori photoshopa prikazavši nam cmokanje Trudeaua i Mulcaira – a u Hrvatskoj je to bila specijalnost multimedijskog umjetnika Rolanda Peharca. Doduše, njegove su političke karikature – primjerice goli Slobodan Milošević kojega jaše i bičuje Carla Del Ponte odjevena kao domina – izlazile samo u slobodoumnijoj Sloveniji.

Pokušaj prebacivanja Peharčeva humora u Hrvatsku poduzeo je Nacional prije desetak godina. Na prvoj objavljenoj karikaturi bio je tadašnji premijer u krevetu s dva koalicijska partnera – gdje su jedni druge g*zili i jedni drugima p*šili, dok je čelnik opozicije sve to zlurado gledao iz prikrajka, d*kajući od zadovoljstva (samo bi zlobnik mogao primijetiti neku sličnost s ovogodišnjom situacijom).

Na idućoj karikaturi bila je oskudno odjevena političarka kojoj bi tada, da ju je slučajno konzultirala, Anđelka Subašić prorekla kako će 2016. godine iz Sabora skliznuti u Ustavni sud.
I to je bio kraj Peharčeve karijere u hrvatskim medijima. Bio je pijetao koji je kukuriknuo prerano – kukuriknuo i riknuo.

Spolnost kao mjerilo političke potencije

Danas je eksploatacija tjelesnosti i spolnosti političara normalna stvar – političari na karikaturama Nika Titanika i Stiva Cinika tužno gledaju u gaće i konstatiraju da im se rejting 'ne diže' ili čak 'pada', Petrovu je Most stalno 'prekratak', a čelnici malih stranaka (strančica, rekao bi Franjo Tuđman) stoje na uglovima kao prostitutke i nude svoje… hm… glasove u Saboru. Pa dok padaju svi tabui, jedan se čvrsto drži – nitko još nikome u hrvatskoj politici nije dao poljubac ljubavi.

Jedini poljubac koji možete od našeg političara dobiti jest poljubac smrti.

Da, to je ono kad je Lino Ventura poljubio u zatvoru Charlesa Bronsona u filmu 'Valachi Papers' ili kad je u 'Kumu 2' Al Pacino kao Michael Corleone poljubio Johna Kazalea (glumio je njegova brata koji ga je izdao).

Mafijaški poljubac smrti možda je samo legenda, možda je samo filmska izmišljotina, ali u stvarnosti djeluje zastrašujuće. Mike Bernardo i Jerome Le Banner, prije svojega sraza u kickboxingu 1995, razmijenili su takve poljupce, a jedan je 2005. uputio Yoshihiro Nakao Heathu Herringu – i toliko ga iznervirao da ga je Herring promptno nokautirao, čak i prije nego je sudac proglasio početak meča.

Politički poljubac smrti nije ekspeditivan kao mafijaški ili boksački, ali nije manje smrtonosan. Božo Petrov dobio ga je od Zorana Milanovića u prosincu prošle godine – odnosno, tako je Petrov poslije pričao, a spominjale su se i neke snimke kod predsjednice (vidite kako je sve to perverzno?); Karamarko je poljubac smrti dobio od Nacionala prije mjesec dana kad je otkrivena afera Drimia, a onda se požurio poljubiti Oreškovića, na što je Orešković poljubio njega i Petrova – i otada su se poljupci smrti toliko umnožili da se pola Sabora upokojilo.

Cosa Nostra i hrvatska stranačka stega

Nije poljubac smrti jedino što povezuje naš politički život i dobru staru Cosu Nostru. Sve su naše stranke poput obitelji (cosce) koju čvrsto vodi predsjednik (capofamiglia), do njega je potpredsjednik ili glavni tajnik (sottocapo), kojekakve sive eminencije (consigliori), predsjednici ogranaka i mjesnih odbora (caopodecini) te obični članovi (soldati) i nestranački stručnjaci (associati). Sabor iz te vizure nije ništa nego 'cupola', sastanak svih obitelji na kojem će se podijeliti teritorij, tako da se može nastaviti s reketarenjem, redovnim egzekucijama neposlušnih članova i povremenim masakriranjem konkurencije.

I u tome ne bi bilo ništa loše da naše političke obitelji nisu postale posve nefunkcionalne. S jedne strane, opsesivno svuda namještaju svoje ljude, iako su kadrovski tanke i ne mogu naći poštenog ministra, a kandidati za ustavne suce su im jednostavno bijedni. S druge strane, unutar sebe su toliko hijerarhizirane da ni ono malo poštenih i sposobnih ljudi ne uspijeva doći na vrh. Nadalje, u političkom životu primjenjuju istu taktiku koju u privrednom životu koriste mafijaške tvrtke za pranje novca – umjesto da se uključe u tržišnu utrku, svoje konkurente eliminiraju zastrašivanjem i podmićivanjem.

Politički stroj s tisuću zupčanika, ali svi su zaglavljeni

Velike obitelji tako su kod nas blokirale sav prostor i glavna im je zadaća da uništavaju male obitelji, sada Most, prije Orah i Hrast, još prije laburiste, još davnije prije HSLS i HNS…

Poljubac smrti očita je biblijska aluzija na Judin poljubac kojim je izdao Isusa. No za naše stranke postoji još bolja biblijska usporedba, a to su riječi kojima je Isus okarakterizirao farizeje: farizeji su oni koji stoje na vratima i ne daju ljudima ući, a sami ne ulaze. Ovaj saziv Sabora spriječio je da građani participiraju u vlasti, a sam je nije u stanju obnašati. Hrvatski politički sustav nalik je stroju s tisuću zupčanika koji su svi do jednoga zaglavljeni – i nikakvi izbori tu neće pomoći ne preobraze li se stranke radikalno u sebi.

A najgore od svega je što se totalna nesposobnost stranaka počela prelijevati iz područja profesionalne politike i izazivati sukobe među građanima. Davno sam čuo anegdotu o dva političara iz Kraljevine Jugoslavije, ili čak Srbije, o premijeru i šefu opozicije koji su se napadno ljubazno pozdravljali na ulici. Kad su ih znanci pitali zašto su tako ljubazni, dok se u parlamentu krvoločno glože, stari mudri političari odgovorili su kako je to njihova poruka glasačima da je sve u redu i da politika ide svojim tokom – jer kad bi se nastavili mrziti i izvan parlamenta, to bi značilo izvanredno stanje.

Britanska zastupnica Jo Cox, ubijena na ulici usred napete kampanje oko Brexita, i ulični neredi u SAD-u nakon skupova Donalda Trumpa, također usred tijesnog foto finisha američkih predsjedničkih izbora, pokazuju da su i razvijene demokracije nesposobne kanalizirati sve političke strasti u svojim institucijama. A kako ćemo tek mi, gdje je hamletovsko 'biti ili ne biti' Ivo Brešan tako lucidno preformulirao u 'il ću ga ja njemu, il će ga on meni'.

Ne moramo zvati Rolanda Peharca da nam nacrta o čemu se radi.