U prvi mah, bez da sam upoznata sa sadržajem dvaju projekata, pomislila sam da je to prava šteta jer znanost na raspolaganju ima priličan novac koji može iskoristiti kako za infrastrukturne projekte, tako i za one razvojne, ali sada vidim da na relaciji MZOŠ – Sveučilište u Zagrebu očigledno nešto ne štima.

Za one koji ne znaju, procedure za dobivanje sredstava iz fondova EU uvijek moraju prolaziti kroz određeni tip natječaja u kojima su postavljeni nekakvi kriteriji koje prijavitelji moraju ispuniti kako bi bili uspješni u kandidaturama.

Nekada ti natječaji zahtijevaju predaju cjelokupne dokumentacije koja uključuje studije izvodljivosti, analizu troškova i koristi, građevinski paket dokumentacije koji uključuje građevinsku dozvolu, prijavne obrasce i svu silu drugih dokumenata.

Ponekad se radi o javnim pozivima koji služe stvaranju baza projekata, iz kojih bi se onda trebali ekstrahirati i podupirati oni koji su strateški najusklađeniji s ciljevima koje država želi postići u određenom sektoru. Takvim se projektima pomaže u pripremi kako bi, kad za to dođe vrijeme, sukladno posebnim procedurama osigurali financiranje.

Kada se radi o velikim projektima, neizostavno je i odobrenje Europske komisije, što je nama konzultantima posebno drago jer tu ne prolaze klasična hrvatska muljanja i mešetarenja, nego isključivo dobro pripremljeni projekti koji predstavljaju dodanu vrijednost u očima EK.

Pa što je onda moglo poći po zlu u zagrebačkoj kandidaturi? Pokušat ću dati odgovor u sljedećih nekoliko paragrafa.

Ideje bez papira

Prva stvar koju naši prijavitelji ne razumiju jest da se između projektne ideje i realizacije nalazi sva sila dokumenata koje je potrebno izraditi, a koji će pokazati radi li se ili ne o isplativom projektu. Kod nas je uobičajeno razmetanje projektnim idejama (koje su nekada stvarno dobre), ali bez ikakve konkretne podloge u vidu dokumentacije. Ponekad prijavitelji ne posjeduju niti osnovni dizajn koji se može isprintati na papiru i nekome dostaviti na uvid.

Kada imate ovako lošu situaciju s iskorištenošću EU fondova kao što je ova kod nas, ministarstva često pribjegavaju stvaranju baza projekata temeljem javnih poziva. Takav je slučaj bio i s bazom projekata MZOŠ-a. U tim se bazama ne traži nužno onaj koji ima najbolji projekt, nego onaj tko ima najpripremljeniji projekt. Taj prvi dobiva tehničku pomoć ako je ona na raspolaganju i ukoliko je potrebna, a i prvi će osigurati sufinanciranje.

Logika davanja sredstava prema kriteriju pripremljenosti dobra je ukoliko želite podići postotak iskorištenosti sredstava, ali ne nužno i ukoliko želite postići preduvjete za rast i razvoj, no to je logika koji slijedi ova vlada i koju su slijedile prethodne vlade, a korisnici sredstava koji su ozbiljni u namjerama da osiguraju sredstva su s time upoznati.

Međutim, u Hrvatskoj postoji velik broj korisnika koji ne žele sami financirati projektnu dokumentaciju, nego čekaju tehničku pomoć. Dakle, svjesno preuzimaju rizik da si ne osiguraju sredstva zbog kašnjenja u pripremi jer ne žele platiti pripremu dokumentacije. Nekada tehnička pomoć stigne brzo, a nekada ju čekate mjesecima ili čak godinama, a ne dobijete ju.

Da odgovornost ne prebacimo samo na prijavitelje, treba uzeti u obzir i da pojedina tijela državne uprave nisu baš najbolje osmislila javne pozive kroz koje projekti ulaze u baze i osiguravaju tehničku pomoć. Ima tu svakakvih kriterija, poruka i često prilično loše komunikacije između tijela i potencijalnog prijavitelja. Ponekad do informacija morate dolaziti privatnim kanalima, što dovodi u pitanje koliko su pojedina tijela spremna za prihvat i administriranje projekata prijavitelja, a istovremeno se otvara prostor za špekulacije o tome je li se ili nije nekome pogodovalo.

Također, u EU fondovima je lobiranje poželjno. Ne ono lobiranje na koje smo mi navikli, a koje uključuje sumnjive ručkove i vađenje baterije iz mobitela, nego aktivan rad na promociji projekta koje uključuje poslovne, privatne i svake druge oblike komuniciranja. Dakle, novac ne stiže sam niti možete sjediti i očekivati da će vas netko pozvati i dodijeliti vam ga.

Prva stvar koju kažemo klijentima koji imaju infrastrukturne projekte, za koje smatramo da bi bili prihvatljivi za financiranje, jest da u svojim naporima moraju biti jako aktivni i da ne mogu sjediti u uredu i čekati da im netko donese kofer pun europskog novca. Neki to razumiju, a neki ne.

Međutim, i za lobiranje morate imati podlogu, a to je dokumentacija. Prema tome, čak i da je Jovanović želio pomoći Sveučilištu u Rijeci, što nije isključeno jer svatko podupire svoju regiju, oni su morali imati dokumentaciju koja podupire odluku da im se dodijele sredstva i to ne smije biti sporno.

Ukoliko zaista jest sporno i ukoliko postoje sumnje na korupciju, onda je za početak potrebno pribaviti dokaze, odnosno u ovom slučaju sporni inspekcijski nalaz.

Za one koji ne znaju, Hrvatska ima Zakon o pravu na pristup informacijama koji bi omogućio da se ovakav jedan dokument i službeno objavi. Možda bi, zbog specifične materije ili pokojih interesa, dokumentacija u prvom stupnju bila proglašena tajnim podatkom, ali sigurna sam da na Sveučilištu postoji nekoliko kvalificiranih pravnika (možda na Pravnom fakultetu tog istog Sveučilišta) koji su sposobni uhvatiti se u koštac s dokazivanjem da je javni interes jači od privatnog, posebice kada je u pitanju novac europskih građana. Dakle, inspekcijski nalaz bi se mogao i službeno dobiti.

Ukoliko to nije moguće, a postoje sumnje da je novac dodijeljen nezakonito ili čak uz počinjenje kaznenog djela, postoje nacionalne, a posebice europske institucije poput OLAF-a koje su za to nadležne. Međutim, u Hrvatskoj se često optužuje, a pravne radnje izostaju.

Jovanoviću, budi faca!

Kako bi se cijela ova zavrzlama riješila, bilo bi dobro napraviti nekoliko koraka.

Ministarstvo može objaviti rezultate evaluacije sukladno kojima su dodijeljena sva sredstva s njihovog portfelja, a ne bi im škodilo da malo porade na tome da ojačaju svoj portfelj projekata koji bi, s obzirom na prioritete financiranja u perspektivi 2014- 2020, trebao biti znatno jači od postojećeg.

Ako Jovanović nema što kriti, neka onda bude faca i objavi rezultate evaluacije, pa da vidimo tko govori istinu.

Sveučilište u Zagrebu može pripremiti projekt u potpunosti i prijaviti ga na javni poziv za ulazak u bazu koji je kod MZOŠ-a trenutačno otvoren. Uz to, može javno pobrojati sve primjedbe koje su imali na dosadašnji tijek postupka kako bi se uklonile nejasnoće koje bi se mogle dogoditi u ovoj rundi.

Ukoliko ih odbiju i nakon što sve pripreme, onda neka dižu ozbiljnu frku (pod uvjetom da se projekt strateški uklapa u EU ciljeve).

Vjerovali ili ne, postoje uprave u određenim ministarstvima u kojima ova priča funkcionira i u kojima se službenici stvarno trude pomoći prijaviteljima i osigurati im prijeko potrebno tehničku pomoć, pa nema razloga da tako ne bude i u MZOŠ-u.

Prema tome, svi bi se trebali okaniti prepucavanja, svađanja i pogodovanja jer love ima, projekti nisu pripremljeni i nemamo taj luksuz da bilo koga izbacujemo iz igre ukoliko ima dobar projekt.

Nad time bi se trebali zamisliti i Jovanović i Bjeliš jer će nam se na kraju dogoditi da ćemo Europskoj uniji vraćati hrpu nepotrošenog novca koji je moglo dobiti Sveučilište, neki poduzetnik, vi ili ja, a upravo su novac i razvojni projekti ono što nam kronično nedostaje...