Odluka Predsjedništva Hrvatskoga sabora o prestanku političkoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu toliko je složena tema da bi o njoj bilo prikladnije napisati knjigu, negoli kolumnu, pa sam se ovih dana pitao ima li uopće smisla i zagrizati u tu 'kiselu jabuku'. No kad čovjek, makar i površno, promotri pokušaje obrazloženja te odluke koje proteklih dana slušamo od njenih aktera, uistinu se teško suzdržati.

Otkud uopće početi? Podsjećaju nas, ponajprije, da na Bleiburgu uopće nije bilo zločina, već su se ubojstva zarobljenih vojnika i civila događala negdje drugdje, po Sloveniji i Hrvatskoj. Stoga bi, kažu, bilo bolje kad bi se komemoracija odvijala na nekom od brojnih mjesta stradanja u Hrvatskoj. Dobro jutro! Pa komemoracije se, unatoč tomu što ih država ignorira već više od 20 godina, sve te godine uporno događaju i na Macelju i kod jame Jazovke... Tko im zabranjuje da se na tim komemoracijama pojave, pa čak i bez službenoga pokroviteljstva? No to nije ni u kakvoj koliziji s obilježavanjem na Bleiburgu, koje svi, bez iznimke, smatraju 'majkom' svih tih komemoracija. Jer Bleiburg je ipak bio prvi! Bleiburg je i sačuvao uspomenu na ta stradanja baš zato što je bio izvan Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Komemoracijom na Bleiburgu stoga se podsjeća ne samo na zločine partizanskih snaga i masovna pogubljenja koja su nakon zarobljavanja uslijedila, nego i na komunistički zločin prikrivanja i nametnute šutnje koji je bio na snazi punih 45 godina.

Uvjeravaju nas, nadalje, da se na Bleiburgu, u sklopu komemoracije, uočavaju i pojave (ustaške kape!) koje nisu 'u duhu Ustava'. Trebalo bi im, po mom sudu, uzvratiti protupitanjem: hoće li tih kapa na Bleiburgu nakon ovakve odluke saborskoga Predsjedništva biti više ili manje? I, kome je, za Boga miloga, uopće u interesu da ih bude više?! A nije teško pretpostaviti da će ih, nažalost, biti više. Jer upravo sudjelovanje u organizaciji, čega su se prihvatili i Sabor i Crkva, omogućava da se te negativne pojave smanje (što se u odnosu na neka ranija vremena i dogodilo), a službeni govori koji se tamo izreknu zadrže u okvirima dostojnog pijeteta prema žrtvama.

Neki kažu da bi odavanje počasti nevinim žrtvama, umjesto na Bleiburgu, trebalo organizirati na nekom budućem spomen-obilježju na Mirogoju. Kako to neodoljivo podsjeća na mučnu epizodu s već pomalo zaboravljenim Zidom boli! S tim istinskim 'narodnim' spomenikom ubijenima i nestalima pred sjedištem UNPROFOR-a na križanju Selske i Ilice u Zagrebu, koji je svakom svojom crnom i crvenom ciglom s imenima konkretnih žrtava na opipljiv i slikovit način svjedočio o stvarnosti stradanja u Domovinskom ratu. A koji je potom, također uz puno velikih obećanja o tome da će Zid ostati vječnom uspomenom, naprosto zakopan u temelje bezličnoga mirogojskog spomenika i tako zauvijek maknut od očiju javnosti.

Kažu, napokon, i da Bleiburg nije mjesto odavanja počasti žrtvama, nego vojsci zločinačke NDH. Je li onda koalicijska većina 2000, kad je Sabor donio odluku o pokroviteljstvu, zapravo 'pokrivala' zločinačku NDH? Je li se 'ustašama', a ne žrtvama, 2002. poklonio tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, 2008. predsjednik SDP-a Zoran Milanović, a 2010. predsjednik države Ivo Josipović?

Ukidanje narodnih simbola

Odluka o 'hitnom prekidu' saborskoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu ishitrena je i upitna odluka koja, suprotno tvrdnjama vladajućih, ne smiruje strasti, nego ih podgrijava. A kad predsjednik Sabora Boris Šprem poručuje da je 'simbol stradanja žrtava Križnog puta bio na Bleiburgu i tako ga se uzimalo, sve do sada dok nismo ocijenili da bi trebao prestati biti taj simbol', on svjedoči o potpuno pogrešnome shvaćanju uloge politike kao one koja ukida i nameće narodne simbole umjesto da ih poštuje. Kako bi to, uostalom, političari iz svojih kabineta mogli ukidati nešto što traje već punih 60 godina, od davne 1952. godine?! Zar zbilja misle da će potezom pera ugasiti komemoraciju koja je tako prkosno odolijevala svim mogućim političkim i diplomatskim pritiscima, pa čak i likvidacijama, poput one u kojoj je 1975. u Klagenfurtu pogubljen jedan od njenih pokretača - Nikica Martinović? A ovaj naprasni prekid pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom i prije negoli se osmislila bilo kakva alternativa, izuzev općenite najave da bi se moglo komemorirati negdje drugdje, ukazuje upravo na takvu namjeru. Kao što je svojedobno 'ukinut' i Oltar domovine na Medvedgradu, uz isto takvu općenitu najavu da će se pronaći neko drugo mjesto gdje bi bar strane delegacije mogle odati počast 'nepoznatom junaku'. Pa to mjesto, naravno, više nikad nije pronađeno.

Kako, na kraju, uopće shvatiti tu silnu opsjednutost politike poviješću i razmještanju blagdana? Po čemu je to baš bleiburška komemoracija zaslužila da joj se u ovakvim vremenima posvećuje tolika negativna politička pozornost? Je li posrijedi uistinu nečista savjest aktualne vodeće političke nomenklature spram zločina komunističkoga režima, kako joj to predbacuju s političke desnice? Ili se, u nedostatku vidljivijih rezultata na gospodarskom području, vladajući već okreću lako dostupnim džokerima skretanja pozornosti i bacanja ideoloških kosti u hrvatski medijski i javni prostor? No SDP i HNS su zadnji kojima bi taj ideološki teren trebao odgovarati, jer su u dosadašnjim okršajima na njemu redovito izvlačili deblji kraj. Još bi čovjek pomislio da Kukuriku koaliciji jednostavno nedostaje bar malo jači HDZ pa mu u tome jačanju, eto, i sami žele malo pripomoći!