Ukratko, prvo je šef SDP-a Peđa Grbin izbacio četiri saborska zastupnika, zatim je polovica od preostalih 28 zastupnika počela raditi probleme, pa je Grbin nakon mukotrpne procedure izbacio polovicu tih pobunjenika, a ostali su sami napustili stranku. I sada, ne samo da je SDP po anketama treća stranka u Hrvatskoj, jer pretekla ih je platforma okupljena oko Možemo!, nego je i u Saboru pala na treće mjesto po brojnosti zastupnika jer klub koji su osnovali bivši SDP-ovi pobunjenici ima 18 zastupnika, a SDP-ov samo 14. Stranka na ovako niskim granama nije bila više od 20 godina, a prije samo godinu i pol osvojila je drugi najveći broj zastupnika u Saboru i uoči izbora konkurirala je kao ne baš vjerojatan, ali mogući sastavljač Vlade. No to se iz današnje perspektive čini kao davna povijest.

Ne treba se zavaravati mišlju da bi stranka koju će možda osnovati bivši SDP-ovci mogla postići iole značajan rezultat na izborima jer među njima nema kapaciteta za tako nešto, ali bi mogla uzeti nešto glasova s ljevice i s nekoliko zastupnika osigurati parlamentarno preživljavanje, čime će i dalje nastaviti slabiti poziciju svoje dojučerašnje stranke. Isto tako, ne treba očekivati ni to da će oni koji prežive u SDP-u na sljedećim izborima dohvatiti više od desetak zastupnika, jer ni među njima nema kapaciteta koji to mogu izboriti. Predugo su i jedni i drugi bili okrenuti međusobnim obračunima, a premalo radili na kvalitetnim prijedlozima, kritici vladajućih, prezentaciji u javnosti i borbi za sam vrh hrvatske politike. Nikoga od njih nije bilo previše briga za to kako stoji stranka, važno im je bilo ostvariti osobne interese, ojačati svoje pozicije ili osvetiti se onima koji su im nešto skrivili. Zato današnja situacija nije nešto što je iznenadilo bilo koga iole upućenog u politička zbivanja u Hrvatskoj.

>>> Produženo samoubojstvo SDP-a primiče se kraju, što će se događati nakon 'prljave Grbinove čistke': Kakve su šanse 'SDP-a 1990'

Ako bi se morao izdvojiti jedan ključni događaj nakon kojega su kola krenula nizbrdo, to bi morala biti odluka tadašnjeg šefa stranke Zorana Milanovića da šest mjeseci prije lokalnih izbora 2013. umjesto tadašnjeg šefa zagrebačkog SDP-a Davora Bernardića u utrku za gradonačelnika gurne svog ministra zdravstva Rajka Ostojića. Odlukom da šefa najjačeg, zagrebačkog, ogranka makne u stranu, a da ministar zdravstva ide u unaprijed izgubljenu utrku protiv tada nepobjedivog Milana Bandića, Milanović je javno ponizio obojicu, no umjesto da im time smanji utjecaj u stranci, od njih je stvorio žrtve i heroje otpora koji su bez puno problema preuzeli stranku tri godine kasnije, nakon što se dotad neprikosnoveni vođa povukao s čelne pozicije SDP-a.

Stranka je brzo krenula nizbrdo nakon što je za tu poziciju potkapacitirani Bernardić preuzeo vodstvo, no više od njegovih političkih poteza u javnosti su ostale zapamćene objave na društvenim mrežama kojima se rugala cijela Hrvatska, a članovi stranke posramljeno su spuštali glave ili mu se otvoreno smijali. Svađe su se produbljivale i brzo je imao situaciju u kojoj je suspendirao potpredsjednike stranke zbog javne kritike i zahtjeva za njegovim odlaskom. Time je stvorio istu situaciju kao i Milanović, a to je da se jedan od suspendiranih potpredsjednika Peđa Grbin promovirao kao žrtva njegova vladanja, što mu je zacijelo puno pomoglo da postane novi šef stranke nakon što je otišao Bernardić.

>>> [FOTO/VIDEO] Predsjedništvo SDP-a izbacilo Bernardića i još šestero zastupnika. Izbačeni se oglasili na Facebooku: 'Zbogom i da se više nikad ne sretnemo'

Po staroj narodnoj 'kako siješ, tako ćeš i žeti', ubrzo je Grbin, koji se također dosad nije pokazao prevelikim kapacitetom u vođenju stranke, iskusio isto ono što je on sam priuštio Bernardiću, pa se samo nastavila agonija u kojoj su međusobni obračuni bili važniji od obnašanja uloge vodeće stranke oporbe. Nijednom od tri spomenuta čelnika SDP-a ni na kraj pameti prilikom donošenja odluka i povlačenja poteza nije bila dobrobit stranke, važni su im bili samo njihovi osobni interesi. Ponašali su se po devizi: 'Neka se vrši osveta moja, makar propao svijet.' A s vremenom je taj svijet prestala biti briga za SDP i jedini tko je propadao sve više i više bila je stranka. Svijet se i dandanas dosta dobro drži.

Tu je situaciju iskoristila platforma okupljena oko Možemo! te je ostvarila solidan rezultat na parlamentarnim izborima, a potpuno 'razvalila' na lokalnim izborima u Zagrebu, u kojem je Tomislav Tomašević dobio više glasova nego Milan Bandić ikada. I aktivnošću u Saboru i naglim uzletom na lokalnoj razini Možemo! je preuzeo ulogu lidera oporbe od inertnog i svojim problemima zaokupljenog SDP-a.

I sada je ta sve nevažnija stranka došla na to da ima samo 14 zastupnika, najmanji broj još od druge polovice 1990-ih, s vrlo slabom i neizvjesnom perspektivom za oporavak koji će ovisiti više o tome što će u sljedećim godinama napraviti Možemo!, a donekle i bivši SDP-ovci ako osnuju svoju stranku, nego što će napraviti SDP. Time bi se mogla nastaviti tradicija da si je SDP sam kriv kad mu popularnost i utjecaj padaju, a kad jača, onda je to obično rezultat spleta okolnosti, kao što su u prošlosti bili smrt Franje Tuđmana i tadašnje rasulo u HDZ-u te odlazak Ive Sanadera i optužnice nakon kojih je HDZ ponovno pao u krizu. Odigra li Možemo! pametnu igru i nastavi li jačati na državnoj razini, izgledno je da će na sljedećim izborima biti najjača stranka na ljevici i potencijalno druga po snazi stranka u državi, a SDP će potonuti na šaku zastupnika koji će po saborskim hodnicima vući novinare za rukav kako bi pričali o velikim projektima i zakonskim prijedlozima koje pripremaju ili da im pričaju o danima u kojima je stranka vrijedila nešto i kako će njihovo vrijeme opet doći. Ali to više nikoga neće zanimati.