Nedavno je u konzultantskim kuloarima počela kolati vijest da je prvi natječaj iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj u mjeri 4.1 pravi fijasko. Naime nakon više od tisuću prijava natjecatelja koji su ovaj natječaj čekali kao ozebli sunce, ispostavilo se da Agencija za plaćanja u poljoprivredi ne zna što će jer se, prema inicijalnom planu, u 20 i kusur onih koji su novac dobili, nalazi cijeli niz tvrtaka koje su zapravo tvrtke-kćeri velikih poduzeća. Cijeli niz malih proizvođača izvisio bi da netko nije primijetio da se Agencija suočava s potencijalnom katastrofom pa je stvar malo ublažena i navodno su pridodana sredstva kako bi nastao tzv. mir u kući (op. a., što znači da možda neće vidjeti drugi natječaj ove godine, ali na to ste kroz IPARD već naviknuli).

Problem nije u tih 20 i kusur, čak ni u tome što nas Agencija ponovno časti svojim umotvorinama, već u tome da u Hrvatskoj trenutačno postoje dva osnovna izvora financiranja poduzetničkih projekata koji su dijametralno suprotni i, možemo reći, da su sada veliki na neki način u prednosti.

Krenimo redom.

Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj u mjeri 4.1 – Ulaganja u fizičku imovinu financira projekte poduzetnika i drugih subjekata mahom u poljoprivredi – od ulaganja u poljoprivredna gospodarstva, prerade i svih povezanih djelatnosti. Važno je da se radi o poljoprivrednoj proizvodnji. Stopa sufinanciranja kreće s 50 posto, a može se popeti čak do 90 posto s maksimalnim iznosima financiranja od oko dva, odnosno tri i pet milijuna eura za određene sektore.

Procedura?

Jednostavna; poslovni plan koji početnik napiše za tjedan dana, a iskusni konzultant za dva dana, financijska analiza za početnike (možemo reći financijska analiza for dummies), a ako imate ozbiljnog klijenta koji zna što od papira mora prikupiti, ovo postaje pjesma. Jedini je napor ta nesretna javna nabava koju morate pustiti najkasnije dva tjedna prije prijave na natječaj jer je tako zapisano u pravilima, ali ni to nije komplicirano. Ono što bi vam moglo predstavljati problema jest činjenica da će se s vama ravnopravno natjecati veliki igrači, ali novca ima dovoljno pa, ako vam se ne žuri, strpljivo čekajte svoju priliku.

Za usporedbu, projekte poduzetnika podupire i Europski fond za regionalni razvoj koji financira sve što nije poljoprivreda, međutim pravila igre znatno su stroža.

Prije svega, ovi natječaji uglavnom nude znatno manje novca od gore spomenutih (1,5 milijuna eura prosječni je maksimalni iznos sufinanciranja koji se iskristalizirao u dosad objavljenim natječajima) uz stope sufinanciranja od 35 posto ako ste srednje i 45 posto ako ste mikro i malo poduzeće. Velika poduzeća i njihove tvrtke-kćeri ovim natječajima ne mogu ni primirisati jer se u njima primjenjuju stroga pravila Uredbe EU-a koja definira što je to MSP.

Za ovu prijavu potrebno je pripremiti investicijsku studiju, marketinški plan, prijavni obrazac, cijeli niz kojekakvih izjava i osigurati kredit ili financiranje prije predaje projektne prijave.

Za razliku od gornjeg instrumenta u kojem je evaluacija svedena na ocjenu konkretnih i nepromjenjivih pokazatelja poslovanja, ovdje imamo pravu subjektivnu evaluaciju i bodovne skale. Prijavitelji u ovom instrumentu dužni su pripremiti plan nabave i provesti kompletnu javnu nabavu nakon početka projekta, a koja se može protegnuti i trajati znatno duže od one iz gore navedenog instrumenta.

Dakle, može se zaključiti nekoliko stvari. Prvo, da je kandidirati se u natječaje iz Programa ruralnog razvoja znatno lakše, brže i povoljnije se dolazi do europskog novca. Znatno povoljnije! Drugo, da se ondje, gle čuda, mogu javljati i povezana poduzeća velikih tvrtaka, i treće da je provedba znatno jednostavnija od natječaja iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Činjenica da je država dozvolila da velike tvrtke znatno lakše dolaze do sredstava od malih i srednjih poduzeća čiji rast i razvoj navodno svi podupiru, samo je jedan od propusta koji se događa već niz godina, ali i tema koju bismo trebali otvoriti i o njoj ozbiljno raspraviti, vidjeti koje sektore i igrače zaista želimo podupirati i kojima, što je najvažnije, pomoć zaista treba.

Ako je zaista cilj da se podupire malo i srednje poduzetništvo, onda i pravila igre moraju biti takva da to dokazuju, a ne da mali poduzetnik koji proizvodi auspuhe mora dati doslovni krvnu sliku da bi se prijavio u natječaj, dok s druge strane veliki igrač s dobrom bilancom ima dva i pol papira koje preda i novac je zagarantiran.

EU fondovi trebali bi poštovati načelo jednakosti, nepristranosti i transparentnosti, a ovdje se ostavlja dojam da postoje dva sektora koja uopće nisu sjela za stol i međusobno komunicirala pravila igre, već svatko igra po svojim pravilima. Šteta, jer je u fondove EU-a uloženo puno truda i rada u posljednjih nekoliko godina te postoji sve veći broj zainteresiranih korisnika i zato ne smijemo dopustiti da se nakon cijele priče ostavlja dojam jasno izražen u dobro, staroj latinskoj poslovici: Quod licet iovi, non licet bovi.