Zašto se još uvijek hrvatske vlasti nisu osjetile pozvanima reći istinu o Drugome svjetskom ratu i poraću – to pitanje bez odgovora jedna je od ključnih točaka žestokog napada kardinala Josipa Bozanića na aktualnu vlast s oltara svetišta u Mariji Bistrici. Izgleda da je zagrebački nadbiskup odlučio da i na ovaj način demantira medijske glasine o svojoj redovitoj i srdačnoj komunikaciji s premijerom Milanovićem.

Nije novost inzistiranje Crkve na rasvjetljavanju zločina Bleiburga i poraća, koji se običavaju nazivati komunističkim. Ali Drugi svjetski rat ipak se dosad činio generalno apsolviranim. Čak i u redovima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Barem na oficijelnoj razini. Pogotovo nakon što je Ivo Sanader iskazivanje ustaških sentimenata stavio izvan sfere politički korektne desnice. Popovi koji su Hrvatsku silom pokušavali gurati na stranu gubitnica Drugog svjetskog rata uglavnom su zamukli. Koju to istinu o tom davno svršenom vremenu sada traži Bozanić?

Možda onu povjesničara i visokopozicioniranog svećenika Stjepana Razuma koji se nedavno oglasio osporavanjem zločinačkog karaktera jasenovačkog logora. U jednom intervjuu ustvrdio je da u ustaškoj tvornici smrti nije bilo masovnih žrtava, da ni precizno, poimence utvrđeni broj od najmanje 82.128 stradalih „nema uporišta u stvarnosti“. Kardinal Bozanić, kao ni bilo tko iz redova Crkve, nije se dosad smatrao potrebnim oglasiti protiv te bezočne blasfemije. Zašto se hrvatski biskupi još uvijek nisu osjetili pozvanima reći istinu o Razumovim falsifikatima?

Ili je Bozanić mislio na istinu biskupa Vlade Košića, koji se istoga dana dok je kardinal propovijedao u Mariji Bistrici strašno uzrujao i razgoropadio zato što se na nekoj turističkoj priredbi u Sisku među povijesnim ličnostima tog grada uz Svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, pojavljuju i partizani, koje Košić u svom reagiranju isključivo naziva zločincima? Da su i partizani počinili zločine, to danas valjda nikome više nije nepoznato. Ali to nikako ne znači da ih se generalno može zvati zločincima. Zato što se na taj način niječe činjenica da su ratovali na pravoj strani i da je Hrvatska njihovom borbom Drugi svjetski rat okončala na strani država pobjednica.

Partizanska se vojska ne može smatrati zločinačkom, baš kao što se ni hrvatski branitelji ne mogu zvati zločincima, premda su u Domovinskom ratu počinjeni i neki zločini. Niti se Katolička crkva proglašava zločinačkom, premda je i ona kroz povijest skrivila i brojne zločine. Zašto hrvatski biskupi, samoproglašeni borci za istinu, ne samo onu transcedentalnu nego i povijesnu, još uvijek nisu sposobni savladati te elementarne činjenice?