Već prve analize referenduma o Brexitu pokazale su da je jedna od bitnih razdjelnica među Britancima dobna: Guardian piše da je 69 posto starijih od 65 godina glasalo za odvajanje od EU-a, dok je 75 posto mladih od 18 do 24 glasalo za ostanak u EU-u – a da su mogli glasati i oni od 16 i 17 godina, piše Independent, protiv Brexita bilo bi ih 82 posto. Površno bi bilo tu razliku pripisati samo staračkom ziheraštvu i mladenačkoj progresivnosti. Istina je dublja, a to je da su različiti naraštaji odrasli u različitim povijesnim uvjetima i da imaju drukčija očekivanja od života što utječe na njihov osjećaj sreće i oblikuje političke odluke – kako u Britaniji, tako i u Hrvatskoj.

Zamislimo posljednji naraštaj Austro-Ugarske, rođen u dobrim starim vremenima, kojem su pripadali, primjerice, Tito i Krleža. Nazovimo ih Generacija X. Što su pripadnici te generacije mogli očekivati od života? Tada je svijet bio statičan, očekivali su da će život provesti u napornom radu i da se nikad neće maknuti iz svojeg staleža. A što su dobili? Generacija X bila je desetkovana u Prvom ratu, iscrpljena Velikom krizom i dotučena Drugim ratom. Bili su sretni da su izvukli živu glavu – a o toj situaciji i govori Krležina igra riječi da će ga ubiti ili Đido (Đilas) ili Dido (Kvaternik). Tko je preživio, bio je sretan – jer sreća je, ne zaboravimo, razlika između očekivanog i dobivenog.

Očekivanja mala, a ostvarenja veća - eto ti optimizma!

A što je bilo s Generacijom Y, rođenom usred tog džumbusa? Nakon teškog početka, na koji se nadovezala oskudica poslijeratne obnove, 60-ih i 70-ih odjednom im je krenulo: plesnjaci, motorini, fićo, šlageri, festivali, ljetovanja, novogradnje, portabl televizori, luftmadraci, Graz i Trst. Nama se to danas može činiti maleno, možemo dokazivati da je Jugoslavija bila zapravo ekonomski neuspješna zemlja, ali Generacija Y taj je napredak osjećala kao stvaran. I bila je preplavljena ponosom i optimizmom – jer, ne zaboravimo, sreća je razlika između očekivanog i dobivenog. Pogledajte film 'Tko pjeva zlo ne misli', kako su lica ljudi iz ranih 70-ih zračila zadovoljstvom.

A što je s Generacijom Z koja je stajala pred Zvečkom i odlazila u Saloon? Ono što je roditeljima bila nagrada za naporna desetljeća, sinovima i kćerima bila je startna pozicija za još veće blagostanje. Međutim, baba koja je donijela sve te divne socijalističke kolače, s njima je i otišla: dvije naftne krize, redukcije, izvanredno stanje na Kosovu, događanje naroda, hiperinflacija i pakleni šlag na toj torti – poziv za mobilizaciju. Generacija Z danas ima 40, 50 ili 60 godina, radi više od svojih roditelja, zarađuje manje i plaća skuplje kredite – naravno, ako nije nešto opasno jamila. Ako je sreća razlika između očekivanoga i dobivenoga, Generacija Z uglavnom nije sretna.

Svaka od tih generacija imala je svoje dobitnike i gubitnike. U Generaciji X gubitnici su bili, dakako, svi koji su optirali za fašizam i nacizam, ali i više-manje cijela građanska klasa, Crkva i svi bogatiji seljaci; dobitnici su bili oni koje je Rudolf Bićanić 1936. opisao u svojoj knjizi 'Kako živi narod', s poraznom statistikom da tek 20 posto Hrvata spava na krevetu i da je smrtnost djece zbog manjka pitke vode u Dalmatinskoj zagori 60 posto do pete godine života. U Generaciji Y gubitnici su odlazili na Goli otok i među gastarbajtere, a dobitnici u društvene stanove, radnička odmarališta, domove zdravlja i otvorena sveučilišta. Dobitnike Generacije Z na televiziji gledam kako u Francuskoj sjede u svečanim nogometnim ložama, a gubitnike kako prekapaju po mojoj kanti za smeće.

Zašto Hasanbegović rado priča o bogatom dedi, a manje o siromašnom ocu?

Zašto vam pišem to što dobro znate? Zato što osjećaj sreće ili nesreće cijele jedne generacije, ili njihove neispunjene i neispunjive nade, može postati prvorazredna politička činjenica, kao što se vidjelo u Brexitu. Kod nas se vidi, primjerice, u munjevitom usponu Zlatka Hasanbegovića koji je od potpunog neznanca postao čovjek na kojeg se računa u vrhu HDZ-a. Hasanbegović je na mnogo stranica u medijima - fotografijama, rodoslovljem i imovinskom karticom - predstavio svog djeda po majčinoj strani, bogatog industrijalca Sabriju Prohića, koji je kao narodni neprijatelj likvidiran 1946., dok se otac Ibrahim, skromni službenik nastanjen u Novom Zagrebu, spominje u jednoj jedinoj rečenici. U psihoanalitičkom smislu, ministar se tako smatra sinom svoga djeda, a u političkom zastupa osjećaj nesreće Generacije X, dok istovremeno negira osjećaj sreće Generacije Y – i tako iz obiteljske povijesti proizlazi i politički program.

Nije to ništa novo. Obiteljsku političku tradiciju nastavili su i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kada su riskirali ulaz u Europsku uniju zbog špijunske prošlosti jednog čovjeka - a to nikome nije čudno jer je vjera u sudbinsku važnost naslijeđa kod nas neiskorjenjiva. U NDH se tražila pripadnost arijskoj rasi, u komunizmu se provjeravalo klasno porijeklo, a danas se, ovisno o tome tko je na vlasti, cijeni nacionalno podrijetlo ili, pak, lijevi pedigre – kao da se političke ideje nasljeđuju poput secesijske vaze ili pojilišta u kamenjaru. Još će dosta proteći dok ne uvidimo ono što je uvidio Don Quijote na kraju svojeg ludila: da nema ovogodišnjih ptica u prošlogodišnjim gnijezdima.

Starci žele novac za zdravstveno osiguranje i da nema Poljaka u čekaonicama

A što je s Generacijom W, onima najmlađima? Na kobnom britanskom referendumu čak 64 posto ljudi starih od 18 do 24 godine nije glasalo i zato su o njihovoj budućnosti odlučili umirovljenici. Naraštaj baby booma odradio je svoje i sada želi samo što više novca za zdravstveno osiguranje i da čekaonica u ambulanti ne bude puna Poljaka – a točno su im to i obećali zagovornici Brexita. Njihovi unuci nisu znali ni za što osim Europske unije, a sada će morati naučiti vaditi putovnice, ispunjavati carinske deklaracije i tražiti šaltere za povrat poreza na dodanu vrijednost – što im se sve ne sviđa, ali 'tu smo gdje smo', kako je rekao David Cameron. Britanci su otkrili ono što mi već znamo: sreća starih izaziva nesreću mladih, i obratno.

Hrvatska Generacija W talac je mentaliteta svojih starih i prastarih političkih vođa i glasačke većine – mentaliteta koji se, kao što smo vidjeli, u 21. stoljeće mogu pružiti čak iz 19. Ban Ivan Erdődy svojedobno je branio Hrvatsku od ugarskih pretenzija geslom 'regnum regno non praescribit leges' – tj. 'kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone'. Danas bismo mogli reći da jedan naraštaj ne može drugome određivati gdje će i kako tražiti sreću. A dok Sabor raspravlja tko je što dobio i izgubio '41., '45., '48., '71., '91. ili '95., Generacija W vadi putovnice, vize i radne dozvole, prepuštajući zemlju ratnim profiterima, umirovljenicima i bankrotiranim statistima iz serije 'Crno-bijeli svijet'.

A što će biti s hrvatskim naraštajem nakon Generacije W? Ne mogu vam reći, nakon W u abecedi manjka slova, ispucano je i slovo Z.