Situacija u kojoj je na sjednici Europskoga vijeća u potkrovlju u podsljemenskoj zoni privremeno koronavirusom prizemljenoga premijera mijenjao slovenski predsjednik vlade, a ne naš predsjednik Republike, uzburkala je duhove te otvorila mnoga pitanja.

Tjednima su letjele otrovne strelice s brda na brdo, sa svakom rundom dosjetki i replika sve više gubeći ikakvu supstancijalnu vrijednost. Taman kada je javnost odahnula i rukom odmahnula na redovita uveseljavanja premijerovim zdvojno-sarkastičnim dizanjem obrva i predsjednikovom beatničkom poezijom u prozi, došao je presudan sastanak u Bruxellesu na koji Andrej Plenković nije mogao, a Zoran Milanović nije pristao otići.

Uslijedile su svakolike reakcije, svaka iz svojeg uznojenog kuta boksačkoga ringa. Jedni su se zgražali zašto je baš Janša, koji je politički i komunikacijski sve više na istoj valnoj duljini s enfant terribleom Europe, Orbánom, zastupao Hrvatsku. Drugi su se pak snebivali nad time zašto se Milanović nije udostojao odazvati ponuđenom pozivu da zamijeni premijera na sastanku Europskoga vijeća. Treći su optuživali Plenkovića kako je nasanjkao Pantovčak, navukavši Predsjedničke dvore na tanak led pozivom u zadnji čas, bez mogućnosti kvalitetne pripreme.

Važan sastanak na vrhu

Zašto je baš ovaj sastanak bio važan? Radi se o kulminaciji procesa donošenja višegodišnjega financijskog okvira, odnosno sedmogodišnjega proračuna Europske unije, uključivši s mnogih strana osporavan paket pomoći i mjera oporavka za poslijepandemijsko razdoblje. Čak i da nije bilo pandemije koja je zasjenila i podosta obesmislila prvo hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije, proces donošenja proračuna vjerojatno bi se otegao i rastegao do u drugu polovicu ove godine, u vrijeme njemačkoga predsjedanja. Usto, na ovom sastanku i dalje se brusilo poziciju Unije naspram britanske vlade u usuglašavanju uvjeta konačnog izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva iz EU-a početkom veljače. Njemačkoj je pak važno oba ova procesa konačno (uspješno) okončati jer se sredinom siječnja očekuje stranački sabor na kojemu će CDU odabrati osobu koja će naslijediti Angelu Merkel.

Ljudi bi se mogli zapitati zašto Plenković, ako može iz svoga doma predsjedati sjednicama Vlade, koja zasjeda na Markovu trgu, nije mogao slikom i zvukom biti na sastanku Europskoga vijeća, u doba kada je toliko nas svoje radne i obrazovne, ali i društvene aktivnosti prebacilo na aplikacije za videokonferencije?

Za razliku od Vijeća Europske unije, koje se sastaje u deset tematskih formata te na njemu sudjeluju ministri ili pak zamjenici ili državni tajnici, Europsko je vijeće odlučivačko tijelo visokog profila na kojemu sudjeluju predsjednici vlada ili republika te predstavljaju države članice. Premda se na temelju razdraganih grupnih fotografija za uspomenu, koje su prije pandemije bile uobičajene uoči europskih sastanaka na vrhu, može učiniti kako je Europsko vijeće tek parada i protokol, dok su važne odluke već ranije dogovorene i donesene, tome nije tako.

Na sastanku u konferencijskoj dvorani su, uz predstavnike Komisije i Parlamenta, prisutni isključivo predsjednici vlada i republika kao ključni politički akteri koji usmjeravaju dugoročnu putanju Unije. Dobivaju stručnu podršku od stalnih predstavnika (veleposlanika pri Uniji, COREPER II) te visokorangiranih diplomata iz stalnoga predstavništva koji pripremaju i razrađuju materijale za pregovore (tzv. Antici skupina), a koji su šefovima izvršne vlasti pri ruci u sobi pokraj. No važni pomaci u stavovima, ustupci i pregovarački manevri ostvaruju se često u neposrednom, kuloarskom kontaktu, u stankama, na marginama sastanaka, u razgovorima šefova vlada i republika, u četiri ili šest očiju. Stoga je, i u ova kužna vremena, nezamjenjivo fizičko sudjelovanje.

Kakva su pravila u drugim članicama

Od 27 zemalja članica, njih šest (Španjolska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Danska i Švedska) su monarhije, tako da je izlišno raspravljati o tome tko i pod kojim uvjetima predstavlja zemlju u Europskome vijeću, jer niti jedan (svjetovni) monarh u suvremenoj Europi nema ikakvih praktičnih političkih ovlasti. Cipar je jedina predsjednička republika u Uniji, a u slučaju Francuske - nakon što je 2002. mandat predsjednika skraćen sa sedam na pet godina - sinkroniziran je izborni ciklus predsjedničkih i skupštinskih izbora, tako da je mogućnost za kohabitaciju svedena na minimum pa polupredsjednički sustav jasno preteže na predsjedničku stranu.

Ostaje nam 19 potencijalnih zemalja članica u kojima bi mogao postojati periodički ili stalni prijepor oko toga tko bi trebao zastupati državu u Europskome vijeću. Međutim znamo li kako neizravno (u parlamentu ili kakvom drugom, ad hoc skupštinskom tijelu) izabrani predsjednik u pravilu ima uvelike ceremonijalnu ulogu poput one monarhove (uz iznimku talijanskoga predsjednika koji može biti važan pregovarački faktor u vremenima teškoga dogovaranja oko većine koja će poduprijeti novog premijera), vidjet ćemo da je taj popis zemalja zapravo puno manji. Od preostalih zemalja članica, izravno izabrane predsjednike imaju Irska, Portugal, Poljska, Češka, Slovačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Bugarska, Rumunjska, Litva te Finska.

U nekim od njih, kao što su Rumunjska i Litva, ustavna moć jasno preteže na predsjedničku stranu te ta osoba sjedi u Europskome vijeću, premda to ustavi tih zemalja eksplicitno ne propisuju. Općenito, malo koji ustav izravno spominje Europsko vijeće. U austrijskom slučaju govori se o 'osobi koja predstavlja Austriju u Europskome vijeću', no praksi je to premijer. U finskom ustavu jasno stoji da tu državu predstavlja premijer, nasuprot nekadašnjoj desetljetnoj tradiciji snažnih finskih predsjednika.

Hrvatski je Ustav ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama, poslovično nedorečen i dvosmislen. U njemu stoji kako 'Republiku Hrvatsku u Vijeću i Europskom vijeću zastupaju, sukladno njihovim ustavnim ovlastima, Vlada i Predsjednik Republike Hrvatske'. Ako znamo da u Vijeću sjede ministri, dakle članovi Vlade, ispada da ustavopisac očekuje da u Europskome vijeću može sjediti i predsjednik. Ustav kaže i kako 'Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike', što god to točno značilo. Teme kojih se dotiče Europsko vijeće svakako spadaju u domenu vanjske politike.

Bi li Grabar Kitarović propustila priliku?

Zašto se predsjednik onda nije 'gurao' ići u Bruxelles te zašto je zamjenik bio baš slovenski premijer? Gornji izvadci iz ustavnoga teksta ukazuju na rudimente nekadašnjega polupredsjedničkog sustava, odnosno na ono što je profesor ustavnoga prava i jedan od 'očeva osnivača' hrvatskoga ustavnopravnog poretka, Branko Smerdel, nazvao 'četvrtpredsjedničkim sustavom'. Da, Milanović je zasigurno unaprijed znao da za ovakve slučajeve Plenković računa na Janšu. Također, Milanović osobno 'usko čita' svoju predsjedničku ulogu, za razliku od svoje prethodnice.

Međutim upravo ovakvi nedorečeni ustavni aranžmani koji predviđaju dvoglavu izvršnu vlast, pa makar i krnju, u kojoj postoji mogućnost nadmetanja i nadmudrivanja oko ovlasti, pretprogramirani su sukobi koji ničime ne doprinose kvalitetnom funkcioniranju vlasti. S razlogom je poznati njemački politolog Wolfgang Merkel bio napisao kako su u Europi, što čovjek ide istočnije, predsjednici sve moćniji, a uvjeti za konsolidaciju demokracije sve slabiji. Poljska i Rumunjska samo su neki od primjera zemalja u kojima su se bili otvarali sukobi oko toga tko će sjediti u Europskome vijeću u trenutku u kojem premijer i predsjednik ne bi bili istoga političkog predznaka. Ovo je zapravo bio primjer toga da se Plenković i Milanović nisu poveli za lošim primjerima drugih parnjaka u prostoru između Baltika, Jadrana i Crnoga mora.

Za kraj, zašto baš Janša? U drugim slučajevima kada bi se određivao ovlašteni predstavnik neke zemlje na Europskome vijeću koji govori u ime te zemlje umjesto šefa vlade, posezalo bi se za nadnacionalnim predsjednikom sâmoga Europskog vijeća, konzumentima hrvatskih medija poznatim bivšim belgijskim premijerom Charlesom Michelom ili pak za susjednom, bliskom zemljom. Tako je svojedobno Plenković bio u ime Bugarske nastupao umjesto Bojka Borisova. Analogno tome, sada je uskočio Janša, premijer zemlje članice s kojom Hrvatska ima najviše kulturne, povijesne i jezične sličnosti i bliskosti od svih članica Unije.

Pa ipak, odabir Janše dio je i politike balansiranja Plenkovića (i njegove stranke) između matice Europske pučke stranke (i Merkel) te 'odmetnika' Orbána i njegova sve vjernijeg 'pratitelja' – Janše. Uz to, ovlašćivanje Janše, a ne, primjerice Michela, za zastupanje Hrvatske na Europskome vijeću dio je tihog i ne tako tihoga novog smjera razumijevanja i sporazumijevanja između Zagreba i Ljubljane, a koje postaje vidljivo u činjenici da najava proglašenja (nekada famoznoga) ZERP-a kod sjevernih susjeda nije dočekana na nož i uz instantno prebacivanje loptice na teren rasprave o primjeni arbitražne odluke, već uz stanovit blagoslov premijera Janše.

Dakako, za kraj ostaje pitanje bi li se špil karata ovako glatko miješao da na čelu slovenske vlade nije netko iz HDZ-u bratske stranke u okviru EPP-a te bi li Kolinda Grabar Kitarović, da je ostala na Pantovčaku, propustila priliku da odmijeni respiratorno zapriječenoga premijera u Bruxellesu?