Prva žena koja je došla na čelo vlade ili države i to ne zahvaljujući nasljednom pravu, odluci stranačkog tijela ili revoluciji, već na izborima, bila je 1960. godine premijerka Sirimavo Bandaranaike na Cejlonu, današnjoj Šri Lanci. Hasina Vazed, poznatija kao šeik Hasina, uz prekide je već punih šesnaest godina na čelu bangladeške vlade, a Vigdís Finnbogadóttir je neprekinutih šesnaest godina bila islandska predsjednica.

Međutim, za razliku od cejlonske i bangladeške premijerke, kao i Indire Gandhi u Indiji i Benazir Bhutto u Pakistanu (obje ubijene u atentatima), u Europi se ističu dvije političarke koje su bile pomalo autsajderice, koje nisu pripadale političkim dinastijama niti bile izdanak društvene elite, ali su predanošću, samouvjerenjem i odlučnošću prokrčile put do vrha svojih stranaka te preoblikovale zatečene odnose u svojim zemljama.

Jedna je Margaret Thatcher, a druga je Angela Merkel. Obje su došle na čelo konzervativnih stranaka, jedna kao kći metodističkog propovjednika te prodavača voća i povrća, a druga kao kći evangeličkog pastora u Istočnoj Njemačkoj. Thatcher će završiti kemiju, a Merkel fiziku. No za razliku od Thatcher, koja je naposljetku svrgnuta s čela stranke i vlade zbog rascjepa među torijevcima oko Europske unije koji je ona započela, a koji je dva i pol desetljeća kasnije kulminirao glasanjem o Brexitu, Merkel odlazi sama, što joj omogućava utjecaj na odabira nasljednika, ali i osiguranje toga da njeno političko djelo živi i dalje.

Od Kohlove 'male' do vođe slobodnoga svijeta

Angela Merkel dočekala je pad Berlinskoga zida kao znanstvena suradnica u institutu pri istočnonjemačkoj akademiji znanosti, a ne kao disidentica. Za vrijeme demokratskih promjena Merkel se isprva htjela priključiti socijaldemokratima, no na kraju je odlučila raditi u uredu Wolfganga Schnura, vođe tranzicijske, kišobranske stranke Demokratski preporod, koja je okupljala ponajviše ekološke i mirovne aktiviste, kao i disidente koji su djelovali kroz Evangeličku crkvu. Schnur će ubrzo doživjeti javnu diskreditaciju jer je objavljeno da je bio neformalni suradnik Stasija, a njegova stranka će postati mlađi partner u predizbornom savezu pod vodstvom CDU-a. Stranka će izrazito slabo proći na izborima, no ipak će joj pripasti nekolicina funkcija prema koalicijskom ključu te će tako Merkel u povijest ući kao zamjenica glasnogovornika zadnje istočnonjemačke vlade.

Godine 1990. doći će do ujedinjenja Demokratskog preporoda i CDU-a, a upravo će Merkel biti poslana kao delegatkinja na stranački sabor ujedinjenja u Hamburgu te će osobno upoznati Helmuta Kohla, a on u njoj prepoznati dugoročni potencijal. Stoga će već iduće godine postati ministrica za žene i mladež, 1994. ministrica okoliša, a 1998. glavna tajnica stranke.

Nakon skandala s nelegalnim financiranjem stranke, koji je iz orbite izbacio staro vodstvo, 2000. dolazi na čelo CDU-a. No premda je bila Kohlova miljenica, Merkel se suočila s podmetanjima i opstrukcijama, posebice od kruga istaknutih članova okupljenih u takozvanom Andskom paktu (Andenpakt), neformalnom krugu lojalnosti i poznanstava koji je isključivao žene i Istočne Nijemce. Ta ju je grupacija 2002. spriječila u kandidaturi za kancelarku te progurala šefa bavarskog CDU-a Edmunda Stoibera, u hrvatskoj javnosti poznatog kao prijatelja Ive Sanadera i jednog od protagonista afere oko Hypo banke. Stoiber je neslavno izgubio na izborima, a Merkel će novu priliku dobiti u studenom 2005., kada formira prvu veliku koaliciju sa socijaldemokratima.

Od tada do danas Merkel kormilari Njemačkom, često puštajući da se ispušu rasprave i sukobljeni stavovi kako suradnika, tako i suparnika, da bi zatim odabrala srednju ili najsnažniju struju te odredila smjer neke politike. Oko atomske energije bila je više puta mijenjala stav, a zbog tvrdog stava i ispreplitanja pregovaračkih uloga između Berlina i Bruxellesa u grčkim je medijima demonizirana i uspoređivana s kancelarom koji je svoju karijeru okončao samoubojstvom u bunkeru 1945.

Za svoje duge karijere na čelu njemačke vlade suočila se s tri velike krize – dužničkom/eurokrizom, migrantskom krizom te javnozdravstvenom krizom/pandemijom. Svojim stavom kako Njemačka zbog svoje nacističke prošlosti ima posebnu moralnu obavezu, ali i zbog uvjerenja da je svaki izazov moguće 'menadžirati', uvelike je pridonijela eskalaciji unutarnjemačkih i sveeuropskih sukoba te prijepora oko rješavanja migrantske krize. Kriza eura i migrantska kriza bile su i okidač za izazivače zdesna – Alternativu za Njemačku – s čime se niti jedan njen prethodnik nakon Drugoga svjetskog rata nije morao nositi.

Merkel je svakako otvorila stranku i društvo temama brige za okoliš i održivo gospodarstvo, a kritičari u stranci i izvan nje tvrde kako je CDU odvela ulijevo. Pod njom je Njemačka proširila svoju ekonomsku nadmoć u Europskoj uniji te je, poglavito uslijed krize vodstva, destabilizacije dotadašnjih obrazaca stranačkog natjecanja, dužničke krize na Sredozemlju i Brexita definitivno ustoličila Berlin kao političku prijestolnicu Europe koja premašuje značenje Bruxellesa. Premda je poput svojih prethodnika čvrsta zagovornica atlantizma, Merkel gradi politiku razumijevanja, pa i akomodiranja s Rusijom (i ruskim plinom), na negodovanje srednjoeuropskih i baltičkih zemalja, osobito Poljske. Nakon što je Donald Trump zaokrenuo uvriježene trase međunarodnih odnosa i odnosa Amerike sa saveznicima i partnerima te opetovano izražavao divljenje nedemokratskim vođama europski i svjetski mediji pridodali su joj i titulu 'vođe slobodnog svijeta', signalizirajući time kako je Njemačka pod njom prerasla okvire EU-a te da na globalnom planu može projicirati utjecaj usporediv s onim američkim.

Rat za njemačku baštinu

U njemačkoj politici mjesto šefice stranke ne jamči automatski kandidaturu za kancelarku. Merkel se povukla s mjesta šefice stranke i za to mjesto preporučila svoju blisku suradnicu Annegret Kramp-Karrenbauer, a koja je na mjestu ministrice obrane naslijedila novu predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, no ubrzo je dala ostavku na mjesto šefice stranke nakon što se ona podijelila oko pitanja suradnje CDU-a i Alternative za Njemačku te formiranja većine koja će podržati pokrajinskog premijera iz redova liberala u Tiringiji. Također je odustala od kandidature za kancelarku.

Za mjesto novog šefa stranke u siječnju će se boriti Armin Laschet, premijer pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija, sklon suradnji sa Zelenima nakon idućih izbora u rujnu te netko tko bi ponajviše nastavio i nadogradio ono što je započela Merkel; zatim Friedrich Merz, predstavnik ekonomski liberalnog i konzervativnog krila stranke koje kritizira dosadašnju azilantsku politiku, ali i priželjkuje produljenje rada njemačkih nuklearki te Norbert Röttgen, nekadašnji ministar okoliša i dugogodišnji kritičar uporabe atomske energije. Sva trojica su katolici iz Sjeverne Rajne-Vestaflije. Ovoj trojici će se u utrci za mjesto zajedničkog kancelarskog kandidata CDU-a i CSU-a zasigurno priključiti predsjednik CSU-a i bavarske vlade Markus Söder, a koji se do sada isticao kritikama upravljanja migrantskom krizom te zagovarao oštriju obranu državnih granica.

Za godinu dana, kada Merkel završi svoj zadnji kancelarski mandat, njena će stranka, zahvaljujući slabim socijaldemokratima, najvjerojatnije ponovno biti u poziciji formirati vladu i to najvjerojatnije sa Zelenima. No ostaje pitanje tko će voditi stranku i novu vladu te u kojoj će mjeri između sebe posvađani CDU uspjeti sačuvati postignuća iz ere Angele Merkel.