Jedina utjeha SDP-u koji je u manje od godinu dana dvaput uspio tijesno izgubiti parlamentarne izbore, a već mjesecima gubi i podršku birača u ispitivanjima javnog mnijenja, jesu recentni rezultati njegova nesuđenoga koalicijskog partnera. To je Most nezavisnih lista kojemu već drugu godinu zaredom popularnost počne padati čim se nađe na vlasti. 

Potvrđuju to i mjesečna istraživanja političkih preferencija u Hrvatskoj CRO Demoskop. Tako je stranka Bože Petrova u listopadu 2016. kada je s HDZ-om još jednom oformila vladajuću koaliciju imala podršku 10,8% anketiranih, da bi četiri mjeseca kasnije, početkom veljače 2017. dobila podršku 7,2% ispitanih. Na taj način Most trenutačno ima dvije trećine podrške iz poslijeizbornog razdoblja, vrlo slično trendu iz prošle godine kada je tijekom zime i proljeća prvi put bio na vlasti. 

Tko zna što bi se dogodilo s Mostom da afera vezana uz bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka nije još jednom temeljito promiješala političke karte, a dotadašnji obnašatelji vlasti dobili drugu, (ne)očekivanu priliku krenuti iznova preko izbora. Opet zajedno i opet na vlasti. 

Vlast im očito ne donosi prednost

Očito nije problem u percepciji vladajućih jer se HDZ-u, prema CRO Demoskopu, podrška birača od listopada 2016. do danas solidno povećala s 30,6% na 34%. Zašto onda prvi i ujedno najmanje problematični mjeseci na vlasti nisu donijeli rast popularnosti i mlađem koalicijskom partneru? 

Tim više jer su se političke prilike stabilizirale, one ekonomske također, oporba predvođena SDP-om djeluje sve neuvjerljivije, a isključujući nenadani razvoj događaja, zemlja sljedećih mjeseci i godina može računati na održavanje rasta ključnih parametara.

Most očito nije stranka kojoj vlast donosi prednost jer se u svim dosadašnjim prijelomnim situacijama od izbora 2015., preko prvih poslijeizbornih pregovora do krize prve zajedničke vlade s HDZ-om i izbora 2016., dijelu biračkog tijela uspjela nametnuti kao netko drukčiji, netko kojemu puno više odgovara samodefiniranje u odnosu na druge, nego li u odnosu na ono što stvarno jest. Most je puno više stranka 'protiv nečega' nego li stranka 'za nešto' ma koliko stranica izbornog programa napisali njegovi članovi i pristalice. Od čuvene javnobilježničke izjave da se neće koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om do sve sličnijeg ponašanja svim dosadašnjim strankama i savezima na vlasti. 

 dok su prvih godinu i nešto parlamentarnog života djelovali kao zakulisno organizirana politička platforma bez ikakvih naznaka unutarnje demokracije, Mostovci su napokon održali Izborni sabor koji je manje-više potvrdio ranije odnose moći u stranci. Čak i neizbor jedne od najglasnijih članica Mosta Ines Strenje Linić na neku od dužnosti za koju se natjecala nije iznenađenje. Most ostaje poprilično heterogena politička skupina koju sada ujedinjuje obnašanje nacionalne vlasti i cijeli spektar interesa vezanih uz to te autoritet predsjednika Bože Petrova o čijem ideološko-političkom statusu, čak i za najmanje upućene, više nema nejasnoća. 

U dvije godine kroz dva izborna nastupa i dvije vlade s HDZ-om, Most djeluje kao jedna od HDZ-ovih frakcija ili kao njegov svojevrsni 'vanjski' korektiv koji po potrebi korigira na skali 'nacionalno' i 'socijalno'.

Dok je HDZ vodio Tomislav Karamarko, Božo Petrov djelovao je uistinu drukčije, čak i kada je svjetonazorski bio itekako sličan HDZ-u u bilo kojoj njegovoj fazi. Razlika se u percepciji birača detektirala upravo u poštedi od loših iskustava na vlasti koja su HDZ dvaput odvela u oporbu na nacionalnoj razini, a na lokalnoj u cijelom nizu sredina. U takvim je sredinama stasao i Most, i to ne kao alternativa HDZ-ovu ideološkom profilu, nego kao njegovu kompromitiranju na vlasti. Bez obzira je li bila riječ o aktualnim HDZ-ovim političarima ili stranačkoj baštini. Uz Andreja Plenkovića kao partnera Božo Petrov više uopće ne djeluje drukčije. 

Most je uoči lokalnih izbora 2017. dio vladajuće strukture i samo će njegovi jaki političari na terenu moći izvojevati pobjede nalik onima prije četiri godine. No, ima li Most uopće takvih imena i je li stranka sada postala dovoljno prepoznatljiva da njezina 'marka' može biti jamstvo za uspjeh na izborima u općinama, gradovima i županijama u kojima će se natjecati? 

Što bi za Most značio gubitak gradonačelničkih izbora u, primjerice, Metkoviću i Omišu odakle stižu najjači političari Mosta, sada na predsjedničkom mjestu u Saboru i potpredsjedničkom mjestu u Vladi? Hoće li se nakon gubitka buntovničkog imidža stranke u spomenutim i inim sredinama pojaviti nove političke opcije poput Mosta s početka djelovanja koje će sada tražiti podršku birača suprotstavljajući se i HDZ-u i Mostu kao zajedničkoj vlasti? 

Veliki lokalni test

Neovisno što lokalni izbori teško mogu donijeti jednoznačnog pobjednika, Mostu je na njima sada znatno teže nego li 2013. Jer – birači imaju iskustvo Mostovog obnašanja vlasti i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Zaključe li birači da se stranka utopila unutar vladajuće koalicije kojom sve više dominiraju HDZ i premijer Andrej Plenković, prije će birati HDZ kao istu opciju ili prepoznatljivu oporbu. S druge strane, Most uvijek može ponoviti prošlogodišnju taktiku kada je u sukobu s tadašnjim HDZ-om produžio svoj ostanak na vlasti. Jedina je razlika što se HDZ u godinu dana dovoljno promijenio da ista taktika ne može dati iste rezultate. 

S druge strane, Most se u dijelu svojih saborskih zastupnika i lokalnih političara može 'pernarizirati' te kontriranjem svemu i svačemu steći dodatnu pažnju. Tomu je zasad najbliži Mostovac Miro Bulj, ali je i on daleko od lokalne sredine u kojoj bi mogao dati doprinos uspjehu na izborima. Stoga Most malo-pomalo klizi prema još nižim postocima podrške u ispitivanjima javnog mnijenja što za stranku uoči presudnih lokalnih izbora ne djeluje optimistično. Tako se ponavlja stara hrvatska politička priča da je biti oporbom pri vlasti ipak najzahvalnije...