Prvo je vladika (episkop, tj.biskup) Artemije, prošlog proljeća najuren iz svoje eparhije (dijeceze) Raško-prizrenske zbog financijskih makinacija i odbijanja crkvene stege, opet pokazao znake neposluha; štoviše, otvoreno je odbio posluh patrijarhu i Sv. Sinodu (crkvena vlada) i izazvao ih na obračun. To je sada pobudilo pozornost svih: ono malo kršćanskih vjernika, one većine vjerskih licemjera, bigota, države i političkih stranaka. Artemije se pokušava staviti na čelo jedne političke i ideološke struje koja je na desnom krilu srbijanske politike jaka, možda ključna. To je struja izolacionistička, teokratska, proruska, eurofobična i šovinistička. Ako se jedan Artemije odmetnuo od svoje crkve, to sigurno nije bez neke. On Crkvu optužuje za smrtni grijeh ekumenizma, za izdaju Srbstva Vaskolikog, za suradnju s kosovskim vlastima i bjelosvjetskim okupatorima, ali i za suradnju s izdajničkim i marionetskim režimom Borisa Tadića.

Sama narav ovih optužbi ukazuje da je Artemije imao plan i računao na saveznike u Crkvi, ali i izvan nje. Dobio ih je, ali ne dovoljno i ne na relevantnim mjestima. Bio je osnovan nekakav Odbor za podršku Artemiju, od nekih odvjetnika, nacionalističkih intelektualaca i ekstremnih desničara, što nije ostavilo neki dojam; unutar Arhijerejskog sabora SPC (to je njihov CK) Artemijeve spletke nisu postigle neki značajniji učinak, kao što će se vidjeti. Pred Artemijem se postavila jasna dilema: da se skrušeno pokaje i vrati u mirovinu kao vladika – ili da izazove gnjev Crkve i podnese posljedice.

Deep Creek

Kada se prije tjedan dana sastao Arhijerejski sabor s očitom namjerom da taj slučaj Artemije već jednom okonča, pobunjenik i njegovih stotinjak pristalica, uglavnom monaha (redovnika) otpadnika i nešto laika, krenuo je u akciju. Prvo su na silu upali u manastir Duboki potok na sjeveru Kosova, gdje je Artemije – izričitoj kanonskoj zabrani Crkve usprkos – služio liturgiju u blagovaonici jer mu je iguman (opat) Romilo uskratio ključeve crkve i zatvorio se u svoju ćeliju. Istovremeno je druga grupa zauzela manastir Devine vode u istoj regiji, a Artemije ga je proglasio ženskim, dao izbaciti nekoliko monaha i doveo monahinje njemu naklonjene. Pokušaj zauzimanja manastira Banjska spriječili su lokalni vjernici i bratstvo manastira. Nije bilo nasilja, premda se tvrdilo da je iguman Romilo bio držan kao talac.

Tu je Sabor izgubio strpljenje i Artemija raščinio, tj. lišio ga pastirskog zvanja i degradirao ga u običnog redovnika, uz zapovijed da se smjesta vrati u srijemski manastir Šišatovac gdje mu je i ranije bio određen smještaj, ali je on bez dozvole odatle otišao. Dapače, Crkva je podnijela kaznenu prijavu zbog financijskih makinacija i ometanja posjeda, a policija ju je proslijedila Državnom odvjetništvu. Sva je prilika da će Crkva s dubokim bratskim žaljenjem i kršćanskim milosrđem brata Artemija izručiti svjetovnoj vlasti da s njim postupi 'bez prolijevanja krvi', kako se nekada govorilo. U skladu s time kosovska policijska služba deložirala je promptno raskolnike iz dva manastira i sve je vraćeno u prethodno bogougodno stanje. Artemijev nasljednik Teodosije odmah je otputovao na Kosovo da uvede red i stegu, a raskolnici su se vratili u okolicu Čačka, gdje imaju svoje sjedište kod nekog laika simpatizera. Artemije, suprotivo zapovijedima Crkve, sjedi u svome stanu u Beogradu i šuti.

Provjera odnosa u Crkvi i društvu

Ova bura u kaležu osvećene vodice bila bi tek prolazna epizoda u povijesti šizmi i raskola svih mogućih kršćanskih crkava od Sv. Petra do danas, da nije političkog ugla. Prije svega, od 34 episkopa u Saboru, Artemije nije dobio više od šest glasova podrške; 21 je glasao za raščinjenje i degradaciju. Izgleda da se Artemije preračunao – ili da je nasjeo na sablažnjiva obećanja prijetvorne braće u Kristu, koja jedno misle, drugo govore, a treće rade. Zna se da su određene političke stranke, 'nacionalni intelektualci' i ostatak šovinističkog polusvijeta Artemija gurkali, ohrabrivali ga i namigivali mu. Sada je nastala tišina: glavnina klerika (i laika bliskih Crkvi) pustila ga je niz vodu bez mnogo priče; Odbor za zaštitu šuti i nema ga nigdje, svim ranijim bučnim ispadima usprkos; političke stranke procijenile su da je bolje ne komentirati; tužilaštvo radi. Ne može se oteti dojmu da je ovo bio jedan eksperiment 'in vivo', provjera odnosa snaga u Crkvi i društvu: da se vidi koliko je novi patrijarh Irinej zaista jak; da se vidi koliku podršku Artemijeva politika i njegove pristaše mogu mobilizirati među općom populacijom. Ishod eksperimenta razvidan je.

'Slučaj Artemije' pokazao je na uvjerljiv način nekoliko važnih stvari: kao prvo, da je Crkva u Srba zbunjena i zalutala, da su grijesi simonije (pohlepe na crkvena dobra), gordosti i filetizma (davanje svojemu plemenu prednosti nad ostalim kršćanima) suviše u njoj prošireni, štoviše - da su postali dio dogme; da je Crkva i dalje predmet političkih manipulacija i sablazni i da se nije u stanju oduprijeti; konačno, da Srpska pravoslavna crkva još nije u stanju oduprijeti se iskušenju da bude državna crkva, poput Grčke pravoslavne crkve. Možda se to čini paradoksalnim, ali raščinjenje i degradacija Artemija samo potvrđuju tu ambiciju Crkve da se ne odvoji od države: Sabor je tako samo pokazao lojalnost trenutačnoj vlasti i ništa više. To je radio od sredine osamdesetih, uostalom, kada se stavio u službu Miloševićeve politike.

Neka im je na pomoći Duh Sveti kojega zazivaju prije svakog zasjedanja Svetog Arhijerejskog sabora.