Nedavno smo imali priliku pročitati izvještaj Međunarodne energetske agencije (IEA), u kojem je još jednom naglašeno da elektroenergetika igra važnu ulogu u dostizanju scenarija nulte emisije stakleničkih plinova (Net Zero Emissions). Budući da se sve više krajnjih korisnika energije elektrificira, plan Net Zero do 2050. predviđa rast udjela električne energije u ukupnoj potrošnji energije s 20 posto u 2021. na 27 posto u 2030. Posljednjih godina vidjeli smo određene promjene u izgradnji kapaciteta za proizvodnju električne energije, ali da bismo osigurali putanju Net Zero, brzina izgradnje obnovljivih izvora mora se znatno povećati.

Za početak, važno je istaknuti da je za sve promjene u zelenoj tranziciji neizostavna tehnološka podrška, kao i to da postoji nekoliko ključnih tehnologija i komponenti koje će pomoći u dosezanju scenarija Net Zero do 2050. kroz više različitih industrija i sektora. Zašto sam ovaj uvod započeo detaljima iz navedenog izvještaja?

Zato što jedna hrvatska tvrtka, tvrtka iz koje dolazim, već neko vrijeme ima velik dio takvih tehnoloških rješenja. I što je još važnije, a pogotovo u današnjim okolnostima – Končar nije jedini predvodnik u razvoju i proizvodnji inovativnih domaćih rješenja. Naša zemlja može se zaista pohvaliti brojnim tvrtkama iz raznih industrija koje se u kontekstu tehnološkog razvoja mogu mjeriti s puno većim globalnim poduzećima.

U svjetlu aktualne energetske krize društvo u cjelini mora biti svjesno važnosti daljnjeg razvoja te naše, hrvatske industrije, koja dokazano ima sposobnost razvijati nove tehnologije uz bok vodećim svjetskim korporacijama.

A koliko se stvarno oslanjamo na domaću industriju?

Vratimo se nekoliko godina, čak i desetljeća u povijest. Končar je primjerice bio pionir u području obnovljivih izvora energije. Još 1988. godine pokrenuo je proizvodnju solarnih (fotonaponskih) panela te je u to vrijeme razvio sunčane kolektore i generatore za male hidroelektrane. Tadašnja tvornica Končar - Solarne ćelije, vrijedna 13 milijuna dolara, izgrađena je 1988. godine u Splitu, a puštena u rad u siječnju sljedeće godine suradnjom i zajedničkim ulaganjem Končara i američkog proizvođača Chronara. U Splitu su odmah usvojili tada inovativnu tehnologiju proizvodnje fotonaponskih ćelija na osnovi amorfnog silicija, što se pokazalo vrlo uspješnim. Već 1990. godine ukupan promet bio je blizu milijun dolara.

U inozemstvu su ostvarivali prodaju od oko 250.000 dolara, a u bivšoj Jugoslaviji oko 650.000 dolara. Izvozni prihod bio bi i puno veći da zbog rata nije propao dogovoreni posao izgradnje solarne elektrane u Iraku. Međutim izvozilo se na zahtjevna tržišta Njemačke i Švicarske, a na potonjem je, recimo, bila prodana oprema za osvjetljavanje tunela. U prvih šest mjeseci 1991. godine u inozemstvo je prodano robe za 710.000 dolara, a na domaćem tržištu svega oko 60.000 dolara. Samo s engleskim Intersolarom bila je ugovorena isporuka 250.000 solarnih ploča vrijednih 700.000 dolara. Izvozilo se te godine iz splitske tvornice u Kanadu, Novi Zeland, Južnu Afriku, Švicarsku, Italiju, Keniju... Više od 90 posto proizvodnje plasirano je u inozemstvo. Tvornica Končar - Solarne ćelije još u kolovozu 1991. planirala je za sljedeću godinu izvoz svojih proizvoda u vrijednosti tri do četiri milijuna dolara, ali rat je poremetio planove.

Nadalje, ubrzo nakon izgradnje Laboratorija za obnovljive izvore 2008., u KONČAR - Institutu za elektrotehniku razvijena je prva primjena vodika i gorivnih članaka kao dio autonomnog sustava napajanja bazne stanice Hybrid Box® koji osigurava energetsku raspoloživost od 99,9 posto. Izvori energije isključivo su obnovljivi izvori: fotonaponski paneli, vjetroagregati, baterije i vodik.

Iste godine (2012.) Končar je završio prvu fazu izgradnje vjetroelektrane Pometeno brdo pokraj Dugopolja instaliranjem i priključivanjem na mrežu šest vjetroagregata vlastite proizvodnje. Ubrzo nakon toga elektrana je dograđena na današnji kapacitet od 17 vjetroagregata s ukupnom instaliranom snagom od 20 MW, a njezina prosječna godišnja proizvodnja iznosi do 30 milijuna kWh.

Nažalost, u međuvremenu u Hrvatskoj nismo svjedočili investicijskoj klimi na kojoj bismo dalje razvijali i gradili ovakve poslovne modele. Danas svjedočimo tome koliko smo zbog toga manje otporni i ranjiviji na krize poput ove s kojom se trenutačno suočavamo.

Ako smo kroz povijest dokazali da smo tehnološki spremni, a kako sam istaknuo ranije, Končar nije jedina hrvatska tvrtka koja se potvrdila u tom kontekstu, te ako smo mogli konkurirati na svjetskim tržištima, onda treba osigurati preduvjete za rast i razvoj takvog biznisa, kao što ga osiguravaju vodeće svjetske države. Drugim riječima, od vitalne je važnosti u Hrvatskoj stvoriti investicijsku klimu i osigurati mogućnost stvaranja referenci za izlazak izvan granica Hrvatske. Jer ako se takav model ne razvije do uspješnog biznisa, ako se takva klima, koja to razumije, ne omogući, ništa nismo naučili iz ranijih pogrešaka i ovakvi će nam se propusti događati i u budućnosti.

Globalna energetska kriza osvijestila je važnu činjenicu - ako u budućnosti želimo izbjeći ovakvu izrazitu izloženost, moramo osigurati uvjete za smanjenje ovisnosti o uvozu energenata izgradnjom novih kapaciteta za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora te osigurati nove dobavne lance poput LNG terminala. Važnu ulogu u tome ima tehnologija, što potvrđuju i primjeri koje sam spomenuo.

Trend promjene strukture energenata koji se koriste za proizvodnju električne energije određuje i nove tehničke i ekonomske zahtjeve postavljene pred elektroenergetski sustav. Končar primjerice sustavno ulaže u smart grid tehnologije, mikromreže te digitalizaciju proizvoda i poslovnih procesa. Imamo veliku priliku još snažnije iskoristiti postojeće trendove te očekujemo daljnje jačanje hrvatskih rješenja u zelenoj tranziciji.

Snaga tvrtke i njena konkurentska sposobnost da izveze neki proizvod ne ovise uvijek samo o tržišno prihvatljivom proizvodu i cijeni, već o puno drugih čimbenika, a najvažniji su svakako referencije na domaćem tržištu, što se prije svega odnosi na nove proizvode. Iz tog razloga je izuzetno važno kako se u Hrvatskoj odnosimo prema toj činjenici te koliko uistinu razumijemo pretpostavke potrebne za stvaranje uspješnih izvoznih priča.

Promjene vezane uz energetsku tranziciju zahtijevaju i velika financijska ulaganja, ali su istovremeno otvorene i brojne mogućnosti dobivanja tih sredstava putem NPOO-a i fondova EU-a. Nažalost, iz iskustva nam je poznato to da brojni projekti vezani za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora zbog složenih zakonskih procedura i postupka ne uspijevaju ili teško dođu do faze realizacije i na tome treba ozbiljno raditi. Samo promišljenim razvojem i ulaganjima Hrvatska može postati energetski samodostatna.

Na programu tračničkih vozila, drugom važnom segmentu u kojem poslujemo, situacija je još složenija, ali smo bitan iskorak napravili izvozom tramvaja za kupca u Latviji. Veliku ulogu u tome imala je dugogodišnja suradnja s našim lokalnim korisnikom, Zagrebačkim električnim tramvajem, čija je kupnja i sad već dugogodišnja eksploatacija niskopodnih tramvaja doprinijela kao vrijedna referencija za izvoz. Neprekidno razvijamo svoje proizvode iz tog segmenta, pritom vodeći računa o tehnološkim trendovima, zahtjevima i očekivanjima krajnjih kupaca, ali i samih korisnika. Izvoz 14 tramvaja u Latviju dokaz je konkurentnosti i kvalitete na zahtjevnom međunarodnom tržištu.

Svi mi, kao vodeći ljudi najvećih hrvatskih poduzeća, bez obzira na industriju iz koje dolazimo, usmjereni smo na razvoj novih poslovnih područja koja će biti naš fokus sljedećih deset i više godina, a to su prije svega digitalizacija proizvoda, usluga i poslovnih procesa. U godinama koje slijede sve će se digitalizirati jer bez digitalne prilagodbe nećemo biti konkurentni. Osigurati tehnološku osnovu sveobuhvatnom digitalnom transformacijom nužno je kako bismo optimalno iskoristili potencijal i kapacitete koji su nam na raspolaganju.

Končar primjerice, osim u segmentu elektroenergetike, tračničkog segmenta i industrije, u kojima je regionalni predvodnik, ozbiljno ulaže u ICT rješenja temeljena na digitalizaciji cjelokupne elektroenergetike, odnosno ona koja prate energetsku tranziciju. To smo potvrdili prošle godine osnivanjem novog društva Končar – Digital, čiji su stručnjaci upravo predstavili razvoj nove inačice sustava SCADA, softvera za napredni nadzor i upravljanje transformatorskim stanicama te sustavima za prijenos i distribuciju električne energije. I što je najvažnije za našu nacionalnu konkurentnost u ovom segmentu – riječ je prvenstveno o vrhunskom hrvatskom timu i hrvatskom proizvodu najviših standarda.

Nužno je neprestano investirati i u podizanje tehnološke osnove hrvatskih proizvodnih sustava. Ta tehnološka osnova mora biti na višoj razini nego što je danas te smo i mi u proteklom razdoblju ozbiljno radili u tom smjeru. To od nas zahtijeva snažniji investicijski zamah kako bismo doveli proizvodne pogone na razinu neophodnu za jaču prisutnost i opstojnost na globalnom tržištu.

Krajem prošlog mjeseca Končar je izašao s rezultatima iz trećeg kvartala. U uvjetima globalne krize i ovako složene makroekonomske situacije, izrazito dobrim. Međutim uspješne domaće izvozne priče nažalost vrlo lako padaju u drugi plan i ne dobivaju važnost koju zaslužuju. I pitamo li se kako je do njih uopće došlo? Jer iza ovakvih uspjeha stoje ljudi, od znanstvenika, inženjera i tehnologa do radnika u proizvodnji i svih zaposlenika koji svojim doprinosom grade uspješno poslovanje. Takva organizacija nešto je prema čemu bismo se trebali ponašati s puno više poštovanja i svakako je nešto što moramo očuvati.

Naposljetku, želim naglasiti da u Hrvatskoj općenito moramo sagledavati naš potencijal u kontekstu ekonomije obujma. Kao mala ekonomija, robusniji smo kad se okrećemo specifičnim nišama, a one nam mogu osigurati osjetnu dodatnu vrijednost.

Proizvoditi složena rješenja globalno nije uvijek optimalan pristup i teško je ostvarivo kad znate da ponekad konkurirate globalnim divovima, iza kojih stoji kapital veći od cjelokupnog BDP-a Hrvatske. Visokokvalitetne niše omogućuju dozu prilagodljivosti uz održive povrate, kojima ostvarujete daljnji razvoj i inovacije. Bez takvih ulaganja za nekoliko godina možete izgubiti konkurentnost i nestati s tržišta. Stoga je prijeko potrebno, a usuđujem se reći i presudno, hitno promijeniti način razmišljanja i djelovanja u čitavom društvu. Jer ako svaki njegov dionik ne razumije ulogu i važnost hrvatskih poduzeća i hrvatske industrije, upitna je i njegova opstojnost.

Kroz povijest smo sebi i svijetu dokazali, a i danas svakodnevno pokazujemo, da nismo nazadni ni tehnološki zastarjeli, a u konačnici ni preskupi. Ako se takva percepcija uskoro ne promijeni, hrvatsko gospodarstvo će nestati. Na koncu, dokle god svjedočimo tome da se na važnim natječajima za velike infrastrukturne projekte prednost daje velikim globalnim igračima, koji čak ne moraju nužno biti s europskog tržišta, stvaramo podlogu za sve veću neizvjesnost oko toga što ćemo svi mi, a posebice generacije koje dolaze nakon nas, raditi u budućnosti – s krizama ili bez njih.