Pješadijskog generala Jugoslavenske kraljevske vojske, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, uhvatilo je mali odred agenata OZNA-e 12. ožujka 1946. Ministar Titove policije Aleksandar Ranković vodio je cijelu operaciju, koja je na zamahu dobila od trenutka kada je uhvaćeni četnički vojvoda Nikola Kalabić pristao na suradnju. General Jovo Kapičić nadzirao je operaciju kod Višegrada, predstavljajući se kao šef meteorološke stanice. Kalabić je ubačen na područje gdje se vjerovalo da je Čiča. Seljaci su prenijeli glasove da se želi spojiti s generalom, jer je Srbija bila spremna za ustanak. Dražine tjelohranitelje likvidirali su agenti jugoslavenske tajne policije. Njega su bez riječi i otpora, zarobili kod sela Dobruna. 'Druže Marko, stigao sam!', javio je Kapičić Aleksandru Rankoviću iz kabineta srpskog ministra unutarnjih poslova po dolasku u Beograd. Ranković je dotrčao, uzbuđen. Uz Dražu je neprestano stajao policajac, jer su se bojali da ne skoči kroz prozor. Sve je prošlo lakše no što se mislilo. Čudili su se svemu i u Moskvi, ljuti što su od samog ministra Rankovića saznali da je najvažniji protivnik režima uhvaćen, bez da su detalje čuli ranije, preko vlastite mreže.

Mihailoviću je organizirano javno suđenje. Stvari nisu bile posve čiste. Draža je u svome štabu dugo imao predstavnike SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Četnici su spašavali američke pilote, što je i bio razlog da su mu SAD 2004., posthumno, uručile ranije izdano odličje. Draža je prvo bio antikomunist, zabrinut što Josip Broz Tito na oslobođenom teritoriju osniva Narodnooslobodilačke odbore i revolucionarnu vlast. Uništiti glavnog političkog konkurenta i čekati da se stvari raspletu na svjetskim bojištima, postalo je uskoro jedino što su četnici radili. Povezali su se s Talijanima i Nijemcima, s ustašama se skoro uopće nisu sukobljavali, vodeći građanski rat.

Od Draže su Saveznici u osnovi odustali još 1943. 'Sudeći po raspoloživim podacima, Ratnom kabinetu je jasno da su četnici u Hercegovini i Crnoj Gori doveli svoje odnose s Osovinom do beznadežnog kompromisa', pisali su vojni vođe Savezničkih snaga. Takva je odluka potvrđena na sastanku Velike trojice u Teheranu. Major Linn M. Farish zaključio je kako su partizani u vojnom smislu daleko važniji od četnika, kako promoviraju ideje koje se prepoznaju među svim nacijama u Jugoslaviji. Winston Churchill po povratku iz Teherana o svemu je u Kairu izvijestio Kralja Petra II. Titu je prvo pismo poslao 8. siječnja 1944. Draža Mihailović otpušten je iz Vlade u Londonu 17. svibnja. Sve se to dogodilo punu godinu prije završetka Drugog svjetskog rata u Europi.

Od ljeta 1944. na prostoru današnje Republike Hrvatske nema nijednog ubijenog vojnika NDH od četnika. U isto vrijeme, čak trećina stradalih od četničkih jedinica bili su Srbi. Dvadeset je posto žrtava četnika u RH - zaklano. Dok Mussolinijeva Italija nije kapitulirala, broj četničkih zločina prema Hrvatima bilo je ogroman, napose u usporedbi s razdobljem nakon toga. Zar je onda spašavanje pilota u trenutku kada je rat krenuo jasnom završetku, nakon što je naklonost Zapada izgubljena, dovoljna da bi prevladala u ukupnoj ocjeni Draže? Kakvu su nadu za budućnost, konačno, nudili oni koji su u višenacionalnoj zemlji, posve razjedenoj nesuglasicama najveće i druge najveće nacije, željeli stvoriti Veliku Srbiju? Bio je to ambiciozni plan za slabo organizirane Čičine jedinice. Osobno je vodio operacije u Bosni, kada je na Neretvi došlo do Titovog dramatičnog obračuna s četnicima. Najvažnije vojne operacije Draža je izgubio. Na smrt ga je 1946. osudio komunistički sud.

Šizofreni hrvatski antifašizam

Hrvatska se u rano proljeće 2012. ponovo cijela našla na antifašističkoj strani. Slično su izvještavali desni i krajnje desni mediji, kao i televizija i liberalniji tisak. Takvi su bili sugovornici novinarima koji su prvi dio sudskog postupka rehabilitacije Draže Mihailovića pratili iz Beograda: razgovarali su s članovima NGO-ova, antifašista. Hrvatska je tako ponovo pokazala svoju šizofrenu prirodu. Kako drukčije shvatiti prihvaćanje titoističke interpretacije Draže Mihailovića od onih koji nijednu napisanu riječ koja im ne odgovara o ustašama ne prihvaćaju? Slučaj nastojanja da se sudski rehabilitira Draža Mihailović zanimljiv je ne samo kao jedan povijesni fenomen, slika trenutka, važan za proučavanje onoga što se trenutačno događa u predizbornoj Srbiji, ali i tranzicijske Srbije od devedesetih, zanimljiv je i za proučavanje hrvatske desnice.

Po hrvatskoj desnici Jugoslavija je stvorena da bi se ugnjetavali Hrvati. Hrvati koji su vladali SFRJ bili su samo prodane duše i radili za Srbe. (Izuzimaju se samo oni koji su promijenili partiju i retoriku nakon 1990. godine.) Po toj interpretaciji, svi su četnici ionako na kraju rata prešli u partizane (ignoriraju se svi u partizane prešli domobrani). Prešućuje se činjenica da je Draža Mihailović bio ministar rata u Kraljevskoj vladi u Londonu u kojoj sjede i hrvatski političari iz HSS-a. Tako je Jugoslaviju moguće opisati jedino i samo kao velikosrpsku tvorevinu, u čijim su strukturama na puno mjesta bili ne samo komunisti već i četnici. Kako se zna po novokomponiranim pjesmama da: 'Nije život k′o u knjigama / zato upamti ovo što govorim / ovo je istina', jer povijest pišu pobjednici, pravo je čudo da se ono što se interpretiralo u vremenu socijalističke Jugoslavije o Čiči gotovo posve prihvaća. Sve ono što je pisano o Hrvatima u vrijeme Jugoslavije, po tome diskursu, nije vrijedilo, ali je sve što je napisano o onima koji su vladali, a među njima je puno četnika, bilo ispravno. Prava logička zagonetka, koju bi bilo zanimljivo raščistiti. Dok jedna komunistička suđenja očito nisu poštena, neka to ipak jesu? Stvar je možda manje komplicirana no što izgleda. Možda bi se svemu što nam se dogodilo trebalo pristupiti hladno, uz jasne kriterije primjenjive na sve strane, logiku i mogućnost priznanja da sve što se zbivalo od 1945. do 1991. ne treba baš posve odbaciti? (Moguće su, naravno, i drukčije interpretacije.)

Nastojanje da se rehabilitira Draža Mihailović loše je, revizija povijesti, a politički neobično štetno. Dugoročno će to (po)kvariti odnose između Srbije i Hrvatske, baš kao što će još snažnije utjecati na odnose Srbije s Bosnom i Hercegovinom. Najviše će razjedati Srbiju. Kao i inače u svim povijesnim kontroverzama ili barem događajima koji se u takve pretvaraju, vrlo su tvrdokorne, nikako da posve otiđu, imaju izvanrednu mogućnost obnavljanja svaki puta kada se nešto aktualno, a neugodno, treba zamutiti. Sud u Beogradu još nije donio odluku o rehabilitaciji, ona je pomaknuta na svibanj i vrijeme iza izbora u Srbiji. Ali sposobnost Dražine podjele unutar Srbije i unutar regije, kako to i jest sa svim što se događalo prije sedam desetljeća, već je – u negativnom smislu – svoje odradila. Draža Mihailović i četnici nisu pomogli Srbima u Drugom svjetskom ratu. Ostali, ne samo stradali, imaju najgora sjećanja na ono što su činile četničke jedinice u Foči ili Vrgoračkom kraju.

U rujnu 2009., Tomislav Dragun i Hrvatski uljudbeni pokret, oponirajući tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću, najavio je odlazak u Ravnu Goru, kako bi vidio spomenik Draži Mihailoviću. Željeli su da se po istom obrascu u Hrvatskoj izgradi spomenik Anti Paveliću. Važniji je u svemu bio Stipe Mesić, no ono što je Draža činio Hrvatima. Početkom 21. stoljeća u političkoj areni četnika više nije bilo ili nisu ugrožavali Hrvatsku; sada se trebalo boriti protiv nečeg drugog, ali ponovo ne na način da se taj povijesni sukob ikada završi, već tek da se iskoristi za pobjedu vlastite političke opcije. Problem za hrvatske neonaciste je što neočetnici žele rehabilitirati Dražu kao antifašista, a hrvatski ekstremni nacionalisti zemlju još više izdvajaju iz zajednice europskih država, jer nastoje obraniti neobranjivo.

Hrvatska se u ožujku 2012. našla na antifašističkoj platformi. Sasvim sigurno – privremeno. Upravo nam slijede 'majske svečanosti'. Novinari mogu iz arhive izvući tekstove od prošle godine, prošlog desetljeća, prije dva desetljeća. Promjene, siguran sam, neće biti.