Godinama me već po internetu i uživo salijeću pozivi na bojkot Konzuma i inih Agrokorovih usluga. Nije da nisam razmišljao o toj varijanti, potican medijskim napisima, usmenom predajom, a i osobnim iskustvima, ali nikad se nisam doista i odlučio ignorirati činjenicu da Konzum ima trgovinu baš u mojoj zgradi i da su mi od tri najbliže trafike u kvartu dvije - Tiskove.

Pogotovo u zadnje dvije godine, otkako mi je malo teže hodati, u maloprodajnoj sam dimenziji svoga svakodnevnoga konzumerizma orijentiran gotovo isključivo na Agrokorove prodajne punktove. Baš kao što bih bio i na nečije tuđe, da su mi oni tako blizu. Ispričavam se svima drukčije vjeroispovijesti, ali meni je samoposluga oduvijek samo samoposluga, a trafika tek trafika, ništa više od toga.

'A gdje si bio 2017.?'

 A opet, s druge strane, otkako je krenula ova kampanja za spašavanje "strukturne" kompanije u privatnom vlasništvu jedne obitelji, od vrha države do zaigranih bogatašica kojima je sad jako fora slikati se i instagramirati s tetama u Konzumovim odorama, ja nekako zaobilazim taj svoj "kućni" Konzum i odlazim petstotinjak koraka dalje.

Tamo je dvostruko veća (premda nimalo prostranija) samoposluga jednog stranog lanca, s dvostruko većim izborom artikala po gotovo identičnim cijenama i uz približno isti omjer uvezene i hrvatske robe. Dosad tamo nisam nešto posebno zalazio jednostavno zato jer mi je, velim, Konzum bio bliži, a sad, evo, odlazim svakodnevno, iako ova samoposluga u mojoj zgradi i dalje sasvim normalno posluje.

Zašto to radim? Znam, Lastane, da nije riječ o posebno zabrinjavajućoj promjeni ponašanja, ali reci i sam - nije to baš ni sasvim normalno, zar ne? A opet, kako da jedino ja ostanem normalan u atmosferi gdje se ne zna ni tko pije niti tko će sve ostati neisplaćen? U zadnja dva, tri tjedna vlada ozračje na kakvo ne da nisam navikao, nego se u njemu nikad prije nisam našao: svi političari redom slažu se da jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj prijeti propast, a ne oglašavaju se ni ratoborni branitelji niti sveta mati Crkva.

Ona, koja je cijelo tisućljeće čuvala tu Hrvatsku da bi je oni (ta šačica od pola milijuna odvažnih!) mogli ni iz čega bezgrešno stvoriti, sad šuti, baš kao i cjelokupna ljuta desnarija, baš kao da su se svi skupa tajnim korizmenim zavjetom obvezali ne prozboriti ni riječ o kataklizmi prema kojoj, kako svi oko njih tvrde, srljamo. Baš kao da ih, kad se ponovo sjete zatražiti više novca i povlastica, nitko neće priupitati: "A gdje si bio 2017.?".

Ali tko zna, možda je i njih, baš poput mene, izludjela nerazumljivost ove ekonomske situacije: boktemazo, pa tko je ikad mogao zamisliti to da će nas Rusi podučavati što je zapravo - kapitalizam?!? Oni nas, Miteleuropljane od stoljeća sedmog?! I još nam onda na čelo najhrvatskije od svih hrvatskih kompanija postaviti - Filipinca? Halo, Filipinca!?

Za dom 'Sberbni'?

Brine li njih uopće mogućnost (prilično vjerojatna, zapravo - najvjerojatnija) da se dugovi Agrokora u skoro vrijeme riješe prebijanjem, odnosno namirivanjem kroz ulazak najvećih vjerovnika u vlasničku strukturu kompanije, preko čega će se golemi dio vitalnih resursa pretvoriti u (makar i privremeno) vlasništvo ruske državne banke, kojoj će gospodarski i svekoliko suverena Republika Hrvatska, članica EU-a i NATO-saveza, onda još morati i plaćati poticaje za poljoprivrednu proizvodnju na vlastitom teritoriju?

Ili su momci odviše zaokupljeni organiziranjem neke nove javne crnokošuljaške spačke kojom će prekosutra opet svrnuti pažnju medija na sebe, nesvjesni činjenice da bi dogodine u ovo doba, umjesto "spremni", mogli biti samo "Sberbni"?  

Dani pred nama donijet će odgovore na većinu gornjih pitanja, a godine koje potom uslijede objasnit će nam čto eta kapitalizm. Kad naučimo i položimo taj ispit, možda se i otrijeznimo, možda nam se i mentalitet korigira, možda shvatimo koliko je pogubna kultura neplaćanja i življenja na tuđi račun, uz novac koji uopće ne postoji.

Možda nam se tada pruži i još jedna prilika da nanovo posložimo stvari i krenemo ispočetka. Možda, velim. Ali nekako ne vjerujem.