Kao da nam je svima malo vlastitih muka, nego se svaki čas iznova potresamo osciliranjem srpsko-hrvatskih odnosa. Ponekad su zahlađenja prirodna, ali su češće nepotrebna, da ne velimo umjetna. Hoću reći: umjetno se kvare odnosi iz pobuda političko-pragmatičnih, a radi diverzije (skretanja pozornosti) ili prikrivanja vlastitih delikatnih problema.

Ova nova srbijanska vlast posebno je u tome vješta iz dva razloga: kao prvo, vodeća stranka koalicije na vlasti, Srpska napredna, potječe od Šešeljevih radikala, skupine svadljive, nasilne i nabrijane; takvih se navada nitko lako ne oslobađa. Kao drugo, vlast je u Srbiji suočena s ozbiljnim problemima (a tko nije u današnje vrijeme?), pa joj je lakše posvaditi se sa cijelim svijetom nego pospremati po vlastitoj kući. A ako će se već svaditi, ima li boljih kandidata od Hrvatske, Tribunala u Den Haagu, Kosova i uopće 'svjetskih moćnika' (najstrašnija uvreda) koji ništa drugo i ne rade nego snuju urote protiv Srba, 'naroda nebeskog'. Hrvatska tu spada nekako prirodno, tradicionalno, kao i kosovski i ini Albanci.

Kad taj nesretni Tribunal oslobodi dva Hrvata i tri Albanca, to će se dakako smjesta protumačiti kao 'antisrpska ujdurma', bez i najobičnijeg pokušaja kazneno-pravne analize da o čemu je tu zapravo riječ. No kad taj isti Tribunal potvrdi doživotnu presudu jednom Lukiću (Milanu) i na 27 godina pravomoćno osudi drugoga Lukića (Sredoja), u Srbiji to prođe (za sada barem) neprimijećeno: mukla tišina. Čak su i 'patriotske' inače dosadne i glasne skupine zamukle. Da to nije zato što su Lukići notorni krvoloci i sadisti i to svatko ovdje zna? Tih ćemo priča imati još, plašiti se, pak ćemo o tome istom kad se dogode.

Predsjednik Srbije i četnički vojvoda Tomislav Nikolić, po staroj navadi odvalio je još jednu bedastoću: da je sada vrijeme 'da se sve Srbe pusti iz Den Haaga' itd. Pritom je imao primjedbi i na Hrvate – opet po staroj navadi. Ivo Josipović je hladno odgovorio da sada 'ne bi bilo svrsishodno' sresti se s Nikolićem, jer da o čemu bi njih dvojica uopće mogli razgovarati. U međuvremenu i međutim premijer Ivica Dačić i vicepremijer Aleksandar Vučić počeli su puštati drugačije zvuke. Lako je, naime, Nikoliću lupati bedastoće; ova dvojica su pak na odgovornim mjestima, svaki dan moraju voditi računa o stvarnim interesima države, pregovarati s raznim ozbiljnim ljudima, trpjeti pritiske, svjesni da su ih zaslužili i uopće baviti se politikom. Posljednja stvar koju njih dvojica trebaju jeste kvarenje odnosa sa susjedima na ionako nestabilnom Balkanu.

Tako će obojica ispustiti par ritualno indigniranih zvukova na temu Tribunala i 'nepravde' i okrenuti se svojim mnogo važnijim poslima. Eno Vučića u Washingtonu DC gdje se sa američkim visokim činovnicima iz sektora obrane sav sretan dogovara o vojnoj suradnji. Eno Dačića u Bruxellesu gdje sjedi sa Hashimom Thacijem i barunicom Ashtown na 'radnoj večeri', sve dogovarajući praktikalije onoga što je već na nacionalističkoj desnici nazvano 'izdajom Kosova'.

Tako Hrvatska kao rutinska meta i dežurni krivac polako ispada iz središta nervoznih političkih razgovora. Možda se odnosi opet na kratko pokvare kad Tribunal odvali Goranu Hadžiću neku težu kaznu, a u Hrvatskoj to bude pozdravljeno uz trijumfalizam; ali, kažem, ni to neće dugo trajati. Uostalom, Hrvatska u stanovitoj mjeri regulira srbijanski odnos prema sebi: malo suzdržanosti i dostojanstvenijeg reagiranja pridonijelo bi općoj relaksaciji odnosa u regiji. Isto vrijedi i za Srbiju, za njene vodeće političare koji neodmjerenim i povremeno bedastim izjavama uspijevaju postići samo nepotrebne loše posljedice po Srbe u Hrvatskoj. Evo je financiranje Srpskog narodnog vijeća opet upitno, a njihove Novosti, vjerujem najbolji politički tjednik u Hrvatskoj, čeka na to malo proračunskih novaca. Naravno da je 'zahlađenje' odnosa bilo tek izlikom da se pokuša ušutkati list lijevodemokratskoga usmjerenja koji vazda pravi neke probleme nekima, jer nije pod kopitom etabliranih medijskih korporacija. A od tih medijskih multinacionalnih korporacija hrvatsko je novinarstvo već krv propišalo, a i srbijansko će uskoro.

Što god tko o tome mislio, Srbija i Hrvatska neizbježno su usmjerene jedna na drugu, pa će tako i ostati, jeftinim političkim taktikama usprkos. Europska je unija nalik na prešu koja sve nas, bokce uboge, stišće i stiskat će nas jedne uz druge jer nam druge nema. Dobro: euroskeptici i eurofobi kazat će da može i drugačije – samoizolacijom u neku verziju Francove Španjolske 1939. - 1977. za Hrvatsku i krajnje upitnim osloncem na Putinovu Rusiju za Srbiju, što je još gore. Bit stvari je upravo u tome što nas od europskih integracija – takvih kakve su, drugih još nemamo – pokušavaju obraniti ekstremno desni nacionalisti, anti-antifašisti i slična bagaža. Ti neki anti- i alterglobalisti koji rogobore protiv EU i dalje su dezorijentirani i zbunjeni: znaju što neće (ne trebaju za to neku pamet), ali ne znaju čime bi to zamijenili. Rebus hic et nunc stantibus, kak bi rekelFritz Krleža, trebali bismo biti umjereno zadovoljnima što tu neki Dačić i Vučić pokušavaju prekoračiti taj plitki jarak između populističkih blebetanja i real-politike.

A tko će bolje – široko mu polje, što vele Ličani.