Da ne okolišam mnogo u nekakvom predugačkom uvodu o neravnopravnoj zastupljenosti riđokosih, zelenookih i ljevaka, odmah ću kratko i jasno: malo koji zakonski propis diskriminira hrvatske građanke kao onaj o obaveznoj kvoti od 40 posto žena na kandidacijskim izbornim listama! Pod krinkom nekakvog zalaganja za ravnopravnost spolova prodaju nam se zapravo jajnici pod bubrege, a da žene, njih same, nitko ništa ne pita o tome.

Zamislimo ženu, evo, neka nam bude Anica, koja u jednom trenutku zaključi da je stranka HABCD jedina koja i nju i njezinu obitelj, a i domovinu koju ne bi mijenjala ni za koju drugu, može izvući iz ovako dugotrajnoga i dugosmrdećega dreka. I onda se Anica priključi tom HABCD-u, krene agitirati i volontirati, raznositi stranačke letke po poštanskim sandučićima, pa nekako preko šogora sredi jeftinije printanje HABCD-ovih bedževa, majica i kapa... I tu se odjednom pokaže da je to Aničin limit, da stranci (ili neovisnoj - čuj, neovisnoj! - listi) ne može nikako bitnije pridonijeti. Nije baš, kako bi se reklo, najelokventnija, razina obrazovanosti joj je, hm, a eto..., a nije baš ni da pojavom plijeni pažnju biračkog populusa. "Što ćemo s Anicom, predsjedniče? Aktivnija je od svih nas", upitat će netko.

"A ništa, ne znam sad, vidjet ćemo", odvratit će odsutno nositelj liste, zaokupljen važnijim stvarima, onima na potezu od Bleiburga do Opatovca, a i šire. I neće ni pomisliti na Anicu, sve dok mu netko, u rijetkim trenucima opuštanja, ne prekine misli otkrićem da na listi nedostaju još dvije osobe ženskog spola, kako je i zakonom propisano. Ne zamijene li dvojicu muških kandidata dvjema ženama, HABCD će u proračun morati uplatiti ravno 50 tisuća kuna kazne! Imao ih ili nemao, HABCD će, da se ne sramoti pred Europom i domaćim jugofilima, cijelom tom bandom udbočetničkom, staviti Anicu, svoju najagilniju članicu, na pretposljednje mjesto na listi, uz molbu da svakako do preksutra nađe još jednu žensku, nema veze koju, samo nek je ženska. Ništa ne mora, samo nek da OIB i adresu, ionako neće ući u Sabor.

Odradit će to naša Anica, kao i sve što je ranije odradila, premda ovaj put pomalo nevoljko, a HABCD će se u predizbornim analizama najvrsnijih eksperata pokazati kao jedna od rijetkih stranaka koje se striktno drže zakona i europskih boljih običaja. U tom će trenutku Anica i Marica (inače supruga Stjepana koji je, eto, po sili zakona i pod prijetnjom kazne stranci/listi dekandidiran u zadnji čas, baš usred snivanja o podizanju one saborske pločice s natpisom "ispravak netočnog navoda") postati tek dva komada žene, svaki vrijedan po 25 tisuća kuna žive vage, s kostima.

Koja je, dakle, njihova pozicija na hrvatskoj izbornoj sceni, kolik je njihov doprinos unapređivanju ravnopravnosti spolova u Hrvata, pače i Hrvatica? Nula bodova, jasno. One će se na listi naći tek zato da zadovolje formu i da HABCD izbjegne kaznu. Nemojte mi sad samo zamjeriti što sam Anicu opisao kao agilnu ali ipak potkapacitiranu za ozbiljnu politiku, k tome još i ne odveć atraktivne pojavnosti - pa kandidacijske su liste, zaboga, prepune upravo takvih muškaraca, i to ne samo pri dnu, dapače!

Za pravo reći, jedino im po tome i jest uistinu ravnopravna!

Propis po kojemu svaka izborna lista mora sadržavati najmanje 40 posto žena smislen je taman koliko bi smislen bio i propis da svaki dječji vrtić mora imati najmanje 20 posto odgajatelja muškog spola, ili da u svakom supermarketu moraju biti barem dva blagajnika, ili da na svakom fakultetu omjer ženskih i muških brucoš(ic)a bude 50:50. Zakonsko propisivanje statistički ravnopravne zastupljenosti, po bilo kojoj osnovi, neumitno vodi u još veću neravnopravnost. Na primjer, gotovo 800.000 ljudi u Hrvatskoj (cijeli jedan Zagreb, ej!) prema popisu iz 2011. ima završenu tek osnovnu školu. Zar ne bi bilo statistički u redu da oni u Saboru imaju proporcionalan broj zastupnika? Ne bi li bilo politički korektno da ih bude barem koliko i zastupnika nacionalnih manjina (brojčano osjetno manje zastupljenih na istom popisu stanovništva)? Naravno da bi, ali - bismo li to doista htjeli?

Osim toga, kad su žene u politici posrijedi, odnosno njihova zakonska podzastupljenost na izbornim listama za Sabor, valja na umu imati i 25 godina ženskog iskustva, od onih inicijalnih brđanskih dosjetki Ante Kovačevića i Vice Vukojevića iz devedesetih (o madracima i mudracima, te o rađanju umjesto blebetanja) sve do današnjih vulgarnih, i sve vulgarnijih, komentara bezmudih prostaka s internetskih foruma. Sjećate li se da je itko ikad igdje javno podrugljivo komentirao odijelo, otkopčani gumb, cipele ili aktovku nekog zastupnika ili ministra? Ili da mu je neka anonimna komentatorica na forumu napisala da je guzati FILF koji bi pod njom prostenjao i svršio kao nikad prije? Ne, nema šanse, tako se govori i piše samo o ženama u Hrvata.

E upravo u tome, u tom raskoraku između sveprisutnih hrvatskih "milfača" i nepostojećih hrvatskih "filfača", ako biste mene pitali, leži sva nakaradnost tog propisanog postotka na izbornim listama. Onog trenutka kad je donijet, taj je propis žene sveo na razinu nužnog zla. Naravno da ima žena koje se žele baviti politikom, naravno da ima onih koje žele postati utjecajne i odlučivati o tuđim sudbinama, naravno da ih ima toliko ambicioznih da su cijepljene protiv uvreda i ponižavanja svake vrste, ali nema takvih baš 40 posto u ukupnoj populaciji. Ako kažemo da ih je i deset posto, mnogo smo rekli.

Postoji barem stotinu razina naše svakodnevice u kojima bi žene morale biti potpuno ravnopravne s muškarcima. Jedna je od njih i politika, naravno (štoviše, ja bih uistinu volio da politiku na cijelom svijetu vode isključivo žene, no o tome možemo nekom drugom prigodom) ali izborne liste i obavezna, oštrom kaznom obvezujuća kvota ženske zastupljenosti na njima definitivno nije među nužnostima takve vrste. Nagovaranje Anice, Marice ili Štefice na stavljanje svoga imena i prezimena, cijele sebe, pod ime nekog nositelja (ili nositeljice, svejedno) izborne liste - a sve samo zato da se zadovolji forma i izbjegne packa po HABCD-ovom novčaniku - malo se po čemu razlikuje od nagovaranja na, da prostite, prostituciju. Zašto žene tjerati na to, ako same ne žele? One koje to stvarno žele, a nije da ih nema, postat će vijećnice, gradonačelnice, zastupnice, veleposlanice, ministrice, predsjednice, bilo što, baš kao i bilo koji muškarac, barem u zapadnom civilizacijskom krugu.

"No means NO!", objasnile su nam davno ženske aktivistice. Za nevolju, brojne su od njih, i u nas i drugdje, zagovornice upravo tog apsurdnog izbornog spolnog cenzusa, potpuno nesvjesne koliko se taj kosi s onim za što se žele izboriti, s nužnom spolnom ravnopravnošću u svakom, svakom, svakom životnom odabiru.