'Ovaj ni trojku ne bi dobio iz hrvatskog kod učiteljice Božice…', nezainteresirano je komentirao desetogodišnji Nikola završavajući domaću zadaću za još jedan četvrtak četvrtog razreda te nastavio: 'A tko je taj lik uopće… opet neki političar, ha…'

Puno vremena trebalo bi za objašnjenje o tome tko je rektor nekog sveučilišta. Ne stane u nekoliko kratkih rečenica argumentacija o tome zašto je uloga onoga koji upravlja zagrebačkim Sveučilištem posebno važna ne samo za akademsku zajednicu, već i za hrvatsko društvo. 'Iz koje je stranke? HDZ, SDP, Most, Možemo, Škoro…', nije se dao mladi politički analitičar, '…morat će Plenki opet cipelu davati. Ovaj je fakat bez veze.'

Premda moćne ljude ne treba žaliti, u trenutku u kojem mu se i desetogodišnjaci počnu rugati zagrebačkog rektora bilo mi je osobno žao.

Damira Borasa upoznao sam potkraj 1990-ih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to kroz sport. Ponedjeljkom bi skupina profesora i studenata igrala košarku, nakon čega bismo obično otišli na razgovor i pivo. Moje sjećanje na te dane i rektora Borasa isključivo je pozitivno. Pamtim ga kao korektnu i uključivu osobu s dobrim smislom za humor. Nije se u njegovim skok-šutovima, djelima i riječima prepoznavala posebna ambicija, a još manje želja da se nekome naudi ili ljudski šljam zaštiti.

U desetljećima nakon košarkaških intermeca životni put Damira Borasa bio je izrazito uspješan, i to prvo kroz poziciju dekana Filozofskog fakulteta, a potom i rektora Sveučilišta u Zagrebu. Čak i onda kad su naši razgovori, poput onog u Rektoratu 2016. godine, sadržavali rečenice poput: 'Boris, znaš da si mi simpatičan, ali ja ih tu sad moram zbog politike pustiti da ti to naprave', nisam mu ništa osobno zamjerio. Barem nisu primali za stražnjicu ili gurali jezik u usta. Za mene je i tada bio onaj ok tip. Nisam mogao zamisliti da bi mogao podignuti tužbu protiv studenta koji je iznosio vlastito mišljenje. Još mi je manje bilo vjerojatno da bi mogao biti onaj koji će se zalagati za dodjelu počasnog doktorata gradonačelniku Milanu Bandiću, čovjeku koji ima malo veze s vrijednostima akademske zajednice i počastima. Teško mi je bilo povjerovati da bi taj pristojan tip s kojim sam dijelio svlačionicu mogao isti taj počasni doktorat dodijeliti Draganu Čoviću.

Ne mogu prepoznati čovjeka koji je trčao po terenu Kineziološkog fakulteta i nije htio pozvati faul kako diže tužbe protiv gotovo svih koji se kritički osvrću na njegov rad.

Posljednjih godina pitao sam se kako je moguće da čovjek koji se žustro i spremno upuštao u polemiku onemogućuje raspravu na Sveučilištu, i to prije svega u Senatu, koji bi trebao biti njegovo najkvalificiranije tijelo. Akademska zajednica bez rasprave – zvuči kao oksimoron ili distopična slika urušenog društva.

Na kraju, posebno mi je teško prihvatiti to da sam igrao košarku rame uz rame s čovjekom koji jasno ne osuđuje svoje kolege i prijatelje, šljam i talog naše zajednice, koji su koristili akademsku moć na najgori i najneetičniji način: seksualno uznemiravajući i zlostavljajući studentice i studente. On bi trebao biti taj koji će ih prvi javno prokazati, ako zna tko su. Imenom i prezimenom, bez obzira na dealove koje ima s njima, kumstva i košarkaška poznanstva. On bi trebao biti prvi koji će nazvati i ohrabriti žrtve koje su iskazale hrabrost iznijeti svoja iskustva u javnost. Sve bi to Damir Boras trebao, ali neće. Moć kvari i od dobrohotnog sredovječnog amaterskog košarkaškog beka napravi...

Ovo je Damirova zadaća tog četvrtka:

'Ja mislim da je grozno biti uznemiravan i zlostavljan. Pogotovo seksualno. I ja sam u životu imao mnogo zlostavljanja, ne seksualnog, hvala Bogu, ali isto tako nitko me nije štitio, a ja štitim. Pogotovo ove događaje. Hvala lijepa.'

Na svakom fakultetu, u svakoj srednjoj školi, pa čak i u svakom četvrtom osnovne Damir bi za ovo dobio čistu jedinicu (i nulu da postoji), i to iz sadržaja, sintakse, integriteta, solidarnosti, empatije, hrabrosti i kritičke misli. Svega onoga što bi sveučilište trebalo biti, a u prethodnom i ovom razdoblju, nažalost, sve manje jest.