Koja sam ja budala bio! Trebao sam ih sve poslati k vragu! – tako se pomalo već zaboravljeni bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec zbog skorog odlaska u zatvor rasplakao u intervjuu Novom listu. Ovi koje je trebao poslati dovraga nekadašnji su drugari u Sanaderovoj Vladi.

Polančec ima razloga da se osjeća kao Pedro ili, kako je na istu temu sam jednom rekao, kao Josip prodan od svoje braće u roblje. Našao se na udaru više procesa, premda su odluke HDZ-ove vlade bile zajedničke. Osudilo ga i uskoro će iza rešetaka zbog aranžmana koji je dubiozan: iz državne je blagajne jednom odvjetniku za fiktivnu studiju isplatio milijune, ali manje nego da je advokat naplatio pripadajući mu honorar. Nije posve neutemeljen ni osjećaj da je progon ljudi iz HDZ-ove vlasti bio nedosljedan, odnosno selektivan: Polančec je stradao, premda, kako sam primjećuje, 'nije čuvao nikakve torbe s novcem' niti je 'iz policije kroz Fimi mediju izvukao novac za bilo koga“, dok oni koji su to radili „nisu niti procesuirani'.

Bivši potpredsjednik Vlade ima mnogo razloga da s ogorčenjem govori o svojim nekadašnjim suradnicima u Vladi i stranci. Ali ima u njegovoj jeremijadi ipak jedna duboka nelogičnost. Polančec žali što se nije okrenuo na peti i napustio društvo kad je shvatio da ga iskorištavaju: njega šalju na neugodne zadatke, poput sindikalne proslave u Maksimiru, gdje je bio žestoko izviždan, dok će se 'oni okolo slikati'. Ni danas ne kaže da je pogriješio zato što je sudjelovao u jednoj duboko korumpiranoj vlasti. Niti žali što se ostavkom nije spasio od služenja potrebama Sanaderove hobotnice. Unatoč Calimero retorici, kojom javnost pokušava uvjeriti da mu se čini nepravda, Polančec teško može biti nevina žrtva. Žrtvovanim ga čini samo to što su neki iz iste ekipe bez idljiva razloga izbjegli njegovu sudbinu. Nepravda je samo u tome što se i nad njima nije vršila pravda.