Zagrepčanin Ernest Weissman, inače sjajan arhitektonski um koji je zbog židovskog porijekla krajem 30-ih morao napustiti svoj grad, obnavljajući poslije 2. svjetskog rata kao visoki povjerenik Ujedinjenih naroda gradove zemalja Trećeg svijeta, surađivao je i na projektima obnove naše nerazvijene socijalističke zemlje. Naše je gradove okitio krilaticom lijenog urbanizma. Mislio je tada Weissman prvenstveno na takozvani otvoreni urbanizam, koji ostavlja praznine i dozvoljava da se u prostoru grada neke stvari dogode same od sebe. Povijest i ironija razvitka Zagreba pridodala je Weissmanovom lijenom urbanistu još jedno značenje. Zagrebački lijeni urbanist danas je gradski birokrat (arhitekt, geodet, pravnik ili građevinar) koji je doslovno postao majstor nečinjenja, onaj koji trenira nulti stupanj akcije i koji će poput pauka u svojoj mreži paragrafa i urbanih pravila zaustaviti svaku mušicu koja svojim zujanjem prekida njegov urbanistički drijemež.

Potemkinova sela i građevinska konfekcija

Ipak, taj drijemež samo je privid. Iza zagrebačkog zvizdana i prašine Bandićevih Potemkinovih sela upravo se u centru grada kroz vrata velikih i malih dvorišta mogu nazrijeti dalekosežne promjene. Problem je što su se te rekonstrukcije i poboljšanja počeli realizirati u potpunoj odsutnosti urbanista. Dakle, bez suvremenog urbanističkog dokumenta isključivo namijenjenog Donjem gradu, o kojem se govori već 10 godina. Dokumenta – zakonika, koji bi solomonski mudro prepoznao odnose između javnog i privatnog te s punim razumijevanjem socio-kulturne i ekonomske održivosti bio podlogom cjelovitog razvoja gradskog centra.

Tako, primjerice, projekti poput trgovačkog centra Billa u bloku kod Iblerovog trga između Vlaške i Martićeve koji, iako izdvojen iz donjogradskog konteksta, predstavlja korektnu trgovačku konfekciju, nikako ne odgovara ideji urbanizma velikih donjogradskih dvorišta koja u sebi nose potencijal integralnog sagledavanja bloka. Treba nadodati da je nekim čudom taj blok u Generalnom urbanističkom planu izuzet od obaveze izrade detaljnog plana, baš kao da se radi o dvorištu na periferiji. Tako je investitor, prepušten sam sebi, zadovoljio regulativu, ali ne i zdravu logiku izgradnje u velikom bloku. Gdje god pogledaš, objekt negira okruženje. Iz mnogih dvorišta u Vlaškoj trgovački će centar biti uglavnom vidljiv u obliku visokog zida bez ijednog otvora, a udio novih zelenih površina u bloku neće se znatnije povećati. Nije se našlo vremena razmišljati o takozvanoj petoj fasadi jer je krov unutar bloka koji je niži od okolnih zgrada itekako vidljiv. Valjda je zamišljeno da stanari okolnih zgrada ispijaju kavu na svojim kuhinjskim balkonima zureći u dosadnu betonsku površinu krova s komorama za hlađenje.

Skejteri van, kaos unutra!

Ovakvom raspletu događaja pridonijeli su i sami stanari bloka. Svojevremeno je u dvorištu bilo vrlo živo jer su prostor skvotirali kvartovski klinci za skate park, ali su stanari uz pomoć policije rastjerali te 'male nakaze s čudnim frizurama'. Nakon toga je planiran velebni trgovački pasaž, ali je financijska kriza podrezala krila investitora. Potom je postojala inicijativa nekolicine aktivnih stanara da se uredi vrt po principu 'uradi sam'. Ali na kraju je postignut poslovični donjogradski kompromis pod geslom 'Najbolje je ne raditi ništa i buljiti u zapušteno i neugledno dvorište'. Pravo im budi, dvorište uskoro neće biti zapušteno, ali zato i dalje neće biti ugodan prizor.

Puno je takvih projekata. Od velikih je najbolji primjer Ban centar u staroj Vlaškoj čiji su investitori genijalno iskoristili gužvu na Cvjetnom pa potiho sazidali grdosiju koja, s obzirom na svoje mjerilo, kao da uopće nema nikakav stav prema kaptolskom bedemu ili mikrourbanom mjerilu pješaka stare Vlaške.

Malih primjera ima napretek. Po mnogim dvorištima ruševne katnice preuređuju se u vrlo simpatične ugostiteljske objekte i hostele. Takve inicijative malog mjerila koje dolaze odozdo treba podržati jer oni su jamac održivosti i vitalnosti Donjeg grada. Ipak, ukoliko nećemo imati nikakvog koncepta za velike blokove, vrlo brzo ćemo svjedočiti pojavi da će ono što smo dosad nazivali štakornjacima i potleušicama biti legalizirano i sagrađeno od betona , ali će dvorišni nered ostati isti, samo što se više neće moći tako lako mijenjati. Važno je znati da se ovdje radi o potencijalno tisućama kvadrata novoizgrađenog prostora i rekonstrukcijama koje nisu bespravno izgrađene, nego su ilegalne, upravo zato što su sukladne kontradiktornim nedorečenostima generalnog urbanističkog plana.

U svemu ovome ponajmanje treba kriviti investitore i njihove arhitekte jer oni rade ono što im je dozvoljeno zakonom. Svatko tko je pokušao iole veću intervenciju u donjogradskom bloku, zna da su propisi izrazito proturječni, da sve vrvi od nelogičnih konzervatorskih restrikcija, te da su urbana pravila zapravo neprilagođena lokalnim uvjetima.

Kao da se, nakon projekta na Cvjetnom trgu, aktivno zagrebačko građanstvo nekako ispuhalo. Nije se nitko nadao da će Donji grad sam od sebe živnuti. Ipak, jedini koji nisu smjeli zadrijemati su oni koji bi trebali znati da se grad koji se kontinuirano mijenja treba i kontinuirano planirati. Zagreb se ipak mijenja, a lijeni urbanist ostaje.