Posve je razumljivo da je hrvatska Katolička crkva iskoristila posjet pape Benedikta XVI. za propagandu vjere, no čini se da je u tome otišla korak predaleko. Taj je korak napravio krčki biskup Valter Župan iskoristivši prigodu da u prisutnosti Svetog Oca prvi puta javno i izričito iskaže želju za promjenom zakona o pravu na izbor, odnosno pobačaju, iz 1978. To je dugogodišnja, ali nikada do sada tako gromoglasno formulirana želja klera, pogotovo ne u formi zahtjeva upućenog Saboru.

Nije da je Župan direktno imenovao Sabor, ali kako je to zakonodavno tijelo, očito je zahtjev upućen baš njemu. I to u ime onih građana koji su vjernici, odnosno većine. Ili, da citiramo biskupa: 'I mi, koji predstavljamo većinu hrvatskog naroda...' Zanimljivo je, ali i bizarno, da se u izražavanju želje klera, biskup postavio kao zastupnik većine, tj. naroda, a da ga za to taj isti narod nije izabrao na slobodnim izborima.

Na stranu pitanje nije li logično da bi ta većina, živeći u demokraciji, vjerojatno već našla načina izraziti tu i takvu želju, a ne bi čekala dvadeset godina da je u njezino ime izreče biskup Župan! No takvo ponašanje, odnosno petljanje u državne poslove valjda spada u osobenost Crkve u Hrvata. A normalno bi bilo da, kako je napisao Inoslav Bešker, 'Katolička crkva svojim moralnim autoritetom apelira na vjernike i vjernice', a ne da zahtijeva promjenu zakona.

Sekularna država na ispitu zrelosti

Dakako da Crkva ima pravo propovijedati svoju dogmu o životu od začeća i shodno tome, protiviti se zakonu koji omogućuje da žena odlučuje o trudnoći. No ta je dogma jedno, a stvarnost u ovoj zemlji nešto sasvim drugo. To se vidjelo već sutradan po reakcijama javnosti, dakle te iste 'većine' u čije ime je govorio taj biskup. Premda su Hrvati najveći katolici u Evropi (90 posto), a to znači veći od Iraca i Poljaka, kako su to ponosno isticali mediji za Papina posjeta, ipak zahtjev za promjenu zakona nije dočekan s odobravanjem. Dogodilo se upravo obrnuto. Mora da se prošlog ponedjeljka biskup Župan čudom čudio ako je gledao televizijske vijesti i čitao novine. Ne samo da su se oporbeni lideri i predsjednik države odmah izjasnili protiv miješanja Crkve u poslove države, a neki i protiv mijenjanja zakona - nego su čak i političari katoličke provenijencije poput ministra Milinovića (da sad ne spominjemo Andriju Hebranga i Luku Bebića) izrazili zdravu dozu skepse prema pokušaju Crkve da kroji zakone u sekularnoj državi.

Moglo bi se reći da je cjelokupna hrvatska politička i medijska javnost reagirala prilično jednodušno i zrelo. I ankete su pokazale to isto, naime da većina građana ne odobrava crkveno miješanje u državne poslove (81 posto), uključujući i glasovanje na izborima (84 posto). Bez obzira na to jesu li ili nisu vjernici i bez obzira na ukorijenjenu katoličku tradiciju i vrijednosti, građani ovu državu zbilja doživljavaju kao sekularnu.

Brutalna stvarnost

Isto je tako izašlo na vidjelo kako je pravo žena na izbor civilizacijski nivo kojeg se građani ne namjeravaju odreći tek tako. Broj pobačaja je u posljednjih petnaest godina smanjen za dvije trećine, što ukazuje ne toliko na poštovanje crkvene dogme (jer se broj rođenih nije za toliko povećao) nego na značaj i ulogu informiranja i edukacije o kontracepciji. Zanimljiv je i podatak da je najveća dobna skupina žena koje se odlučuju na pobačaj stara između 20 i 30 godina (statistike s TV) , što bi moglo ukazati na važnost socijalnog momenta pri donošenju takve odluke.

Naime, loša socijalna situacija dobrog dijela vjernika - a i nevjernika - jest stvarnost, za razliku od crkvene ideologije koja ih pokušava uvjeriti da djeluju protivno svojim mogućnostima da djeci osiguraju brigu i sigurnost. I tu su statistički podaci korisni, ali i nemilosrdni: u situaciji u kojoj je preko 300.000 nezaposlenih, u kojoj ima milijun umirovljenika, a tek 1.250.000 zaposlenih koji ih moraju izdržavati, u kojoj je prosječni osobni dohodak oko 5.000 kuna, građani osjećaju nesigurnost i strah od budućnosti. Naročito mlade obitelji, koje bi trebale biti 'hrabre'. Tražiti u toj situaciji sve veće neizvjesnosti i siromaštva mijenjanje zakona, sasvim je promašeno. Ako se kler već javno obraća državi, bilo bi korisnije pozvati je na pronatalitetnu politiku tako da poduzme niz ekonomskih i socijalnih mjera – od politike zapošljavanja i povoljnih stambenih kredita, do fleksibilnog radnog vremena, jeftinijih vrtića i raznih doplataka - koje bi potakle mlade parove na odluku za više djece. Nije ni hrabro ni promišljeno donositi na svijet djecu koja će, zajedno s roditeljima koji nemaju ni stana ni zaposlenja, kroz porez i namete pasti na teret državi, odnosno ostalim građanima.

Uzdržanost, promišljenost i zajednički napor za opći boljitak od kojeg će onda imati koristi svi, pa i vjernici, bila bi poruka Crkve primjerena vremenu i mjestu. Nažalost, Papine su poruke bile previše apstraktne, a biskupske jednostavno neprikladne. Ljudi su to osjetili i reakcije su razočaravajuće po crkvu. To samo pokazuje da crkva danas ne živi s vjernicima i ne osluškuje pozorno njihove probleme. Stoga se pokazalo da ona ne samo u formalnom, nego ni u simboličnom smislu, nije dovoljno kvalificirana da predstavlja osiromašenu i besperspektivnu većinu.