Leonard Cohen je prvi i posljednji put u Zagrebu nastupio 26. srpnja 2010. Stigao je u Zagreb pet dana ranije, smjestio se u Westin i, svjedoci kažu, nekoliko puta neprimijećeno prošetao gradom. Onako elegantan, u sakou i kaputu, sa šeširom, mogu ga zamisliti kako šeće Dolcem i Opatovinom, a da ga nitko ne prepoznaje, zamjenjujući ga s pripadnikom odumiruće kaste galantne zagrebačke gospode finih manira. Vjerojatno je tijekom tih pet dana stekao dojam kao i većina posjetitelja sa Zapada širih životnih shvaćanja – ugodan centar, austrougarske fasade, Gornji grad kao 'mali Prag'... Ukratko, lijep grad, posebno u ljeto, kad je relativno prazan (korejski turisti tad još nisu hrpimice spopadali Zagreb).

Nakon porcije štrukli ili morskih plodova na buzaru svakog dana bi ga Mercedes E klase vozio prema Laništu, kvartu u nastanku i domu zagrebačke Arene, koju je odabrao za otvaranje tada aktualne turneje 'Songs from the Road'. Lanište, baš kao i Zagreb, 76-godišnjak je odabrao kako bi mogao u miru i tišini usvirati bend, s kojim je pred više od deset tisuća ljudi te srpanjske večeri odsvirao nezaboravan koncert. Putevi su nam se tada mimoišli – bio sam izvan grada, na ljetnom godišnjem odmoru, a Cohen je živio svoju 'drugu mladost' (objavio je još tri albuma nakon toga i bez problema održavao maratonske koncerte) pa sam kalkulirao da će biti još prilike. No povratkom u Zagreb i dotični kvart, u kome živim, pred oči mi se vratio i prizor koji o ljudskoj prirodi govori barem mali dio onoga što pronalazimo u Cohenovim pjesmama.

Preko puta prostora u kojem je Cohenov bend uvježbavao nove i stare pjesme mjesec dana rastao je spontani deponij smeća na koji su neodgovorni građani iz dana u dan gomilali nove artikle, poput komada namještaja, odjeće, elektroničkog, pa čak i organskog otpada. Oko odlagališta svakodnevno se vrzmala sve veća skupina siromaha koja bi 'uzimala porez', tako barem malo umanjujući sramotu koju je Cohen svaki dan gledao iz limuzine. Povratkom u kvart, ugledavši hrpu smeća koja nije prestajala rasti, pukao mi je film i poslao sam upit u gradsko komunalno poduzeće koje je upravo pripremalo otvaranje odlagališta glomaznog otpada u nedalekoj Brezovici, pa im je odgovaralo malo medijske pažnje.

Deponij je nestao u roku od dva dana nakon objave članka, a meni je ipak bilo malo žao onih nesretnika koji su rastavljali ormare i pećnice te dijelove preprodavali kao sekundarne sirovine. Volio bih misliti da je to ono što nam Cohen poručuje svojim izvanvremenskim, intimnim, socijalno odgovornim, ali uvijek potresnim pjesmama. Uzeti stvar u svoje ruke, pokupiti smeće, počistiti ispred svoga praga, ali ostaviti malo ljubavi i za one koji kradu, jer makar smanjuju hrpu tog smeća. Znao je to umotati u pjesničke slike kao malotko drugi, a to tada zabačeno, džentrificirano, još uvijek neizgrađeno Lanište, u depresiji ispod močvarne Save koja svako malo probija u podzemnim garažama i upropaštava robu u šoping centrima, izgledalo je kao idealna podloga za riječi legendarne 'Suzanne'.

Now, Suzanne takes your hand and she leads you to the river
She's wearing rags and feathers from Salvation Army counters
And the sun pours down like honey on our lady of the harbor
And she shows you where to look among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed, there are children in the morning
They are leaning out for love and they will lean that way forever
While Suzanne holds her mirror

Siguran sam da gospodin Cohen Zagreb nije zapamtio samo po lijepim austrougarskim fasadama, već i po smeću s Laništa. Upravo zato nam ostaju njegove pjesme. Da nam pokažu gdje tražiti ljubav 'među smećem i cvijećem'.