Ljeto je 1989. Dvanaestogodišnji dječak u malom gradu na dvije rijeke završava šesti razred osnovne škole. Europsko košarkaško prvenstvo u Zagrebu još nije počelo, gradivo je obrađeno, ocjene zaključene. Pošto je prošao s odličnim uspjehom, dječak računa na nešto veći džeparac, pa krati višak slobodnog vremena piljeći u izlog dućana s pločama i kazetama. Zna to i Joca Pingvin, vlasnik istoimenog dućana i lokalni hi-fi guru, koji u malom gradu ima misiju lokalnog prosvjetitelja i filtera glazbenog ukusa mladeži navučene na 'Po vašem izboru' Dražena Vrdoljaka.

Tog je mjeseca u izlog Pingvina došlo pravo malo blago za dječaka koji traži svoj glazbeni identitet – među ostalim, 'Sonic Temple' The Culta, 'Raw Like Sushi' Neneh Cherry, debi album The Stone Roses, dupli live album Depeche Modea, 'The Headless Children' W.A.S.P.-a, i 'Street Fighting Years' Simple Mindsa. Sjajila su se sva ta nova izdanja Jugotona, no Joca je na gramofon nataknuo nešto što mu je upravo stiglo iz PGP RTB-a.

Raskošni zvuci 'Plainsonga' ubrzo ispune prostoriju, a dječak uroni u epsku tamu remek djela petorke iz West Sussexa. Kad za koji dan i Vlada Džet na Radio Beogradu 202, u prijedlozima za hit dana, zavrti 'Lovesong', dječak se uputi u Pingvin, i pomalo preplašen jezivim omotom, umjesto ploče, ipak kupi kazetu The Curea 'Disintegration'. Ista će se već nakon desetak slušanja zapetljati oko glave dvokazetaša, jer PGP je imao prokleto loše trake. Tu uskače tata, i sa službenog puta iz Beograda donosi ploču. Nju će kasnije neki ratni profiter ukrasti i vratiti u Beograd, gdje će završiti kod nekog dilera piraterije ispred SKC-a, koji će je teško prodati, jer je i ona izlizana od slušanja.

Proljeće je 2019. Robert Smith je upravo napunio 60 godina – da nije jedna od najvećih živućih rock zvijezda, po hrvatskim propisima, za punu mirovinu bi morao raditi još sedam. Nekadašnji dječak s početka priče danas je u četrdesetima, ima dvadesetak godina radnog staža, a po hrvatskim propisima radit će još barem toliko. Sjedi u redakciji i oprema tekst o ministru mirovinskog sustava, koji građanima prijeti kako će sindikalni referendum protiv mirovinske reforme državu koštati 45 milijuna kuna. 'Disintegration' je upravo napunio 30 godina, a The Cure se spremaju za dvodnevni koncert u sydneyjskoj Operi gdje će ga fantastično odsvirati u cijelosti.

Spremaju se i za prvi dolazak u Zagreb, a Hrvati su regionalno posvađani oko toga je li to njihov prvi nastup u Hrvatskoj ili nije. Istina, 1995. su se Robert Smith (u hokejaškom dresu SSSR-a!?) i ekipa na tko zna kojim drogama i za tko zna koje novce na deset minuta pojavili na pozornici pulske Arene, u sklopu bizarnog showa Berlusconijeve televizije s iskvarcanim voditeljima i plesačicama. Može li se to brojati kao prvi koncert u Hrvatskoj, prosudite sami.

Dvadeset sedmi je lipnja 2019. O prvom pravom koncertu The Cure u Hrvatskoj, onom sinoćnjem na INmusic festivalu, ne namjeravam (i ne mogu) pisati objektivno. Jer od prvog trenutka 'Plainsong', smješten dvadesetak metara od pozornice, čuo sam i vidio ono što sam želio.

Čuo sam zvuk iz masivnih drvenih zvučnika Joce Pingvina kako se pretapa u zvuk PGP-ove sažvakane kazete koja se, pak, pretapa u pucketajuću ploču koja svira u dječjoj sobi izlijepljenoj posterima nekih čupavih, našminkanih, ofarbanih tipova. Ta ploča vrti se na Tosci čiji poklopac će krajem 1991. biti ukrašen rupom od gelera, a gramofon postati dovoljno disfunkcionalan da ga ni onaj ratni profiter neće poželjeti ukrasti.

Vidio sam Simona Gallupa, jedinog koji je uz Smitha u bendu već četrdeset godina, kako klizi kroz te prljave bas linije u 'Fascination Street' ili 'Pictures of You'. Vidio sam Rogera O'Donnella, koji je tu trideset godina i dvaput je odlazio iz benda pa se vraćao, kako na sintu plete onu paukovu mrežu u 'Lullaby'. Vidio sam i pouzdanog Reevesa Gabrielsa na gitari (kojeg je onaj dječak već vidio na Maksimiru s Bowiejem) i vrijednog Jasona Coopera koji ultrazvučnom preciznošću bubnja mjeri puls benda. Vidio sam i duhove J Mascisa u 'Just Like Heaven', Iana Curtisa u 'A Forest', Petera Hooka u 'The Walk' i još bezbroj živih i mrtvih suvremenika i nasljednika The Curea.

O da, vidio sam i čuo i ispad razglasa (trafo-stanice, kažu), i bend koji ne prestaje svirati nasuho, iz pojačala, pa kad se razglas osposobi a deset minuta straha, panike i srama prođe, nastave točno tamo gdje su stali. Zato i produžavaju koncert 15 minuta preko termina, da pohvataju sve one obavezne likove za koje je dobar dio ekipe ipak platio kartu – od 'Friday, I'm in Love' do 'Boys Don't Cry'.

Dvadeset osam pjesama, dva sata i trideset minuta, brojimo li i stanku zbog razglasa, pleli su The Cure mrežu oko Jaruna, pomno, strpljivo, ne preglasno, jedva pokretno, ali od srca do srca. Dva i pol sata je taj Robert Smith, sa svojih šezdeset godina koje šminka više ne može sakriti, pjevušio i drndao gitare kao da je i dalje u klubu u Crawleyju, londonskom Zaprešiću koji nam je dao posljednji živući gigantski rock bend s Otoka.

Znamo da on može i više, duže i bolje – jednom se u Meksiku zaletio oboriti Springsteenov rekord pa je stao na četiri sata i tri minute. Ali ako on sa svojih šezdeset može tako lijepo i lagano, a opet s radnom etikom japanskog strojovođe, izvoditi glazbu koja pokriva najširi spektar ljudskih emocija, onda i onaj dječak s početka priče, danas u četrdesetima, može prestati plakati kako je ostario, dopedalirati kući u pola 3 ujutro i ustati u 7 pa se spremiti za posao, i tako barem do šezdesete. Uostalom, taj dječak na ovom svijetu postoji koliko i The Cure. A dječaci, je li, ne plaču.