Na jednoj strani previše samohvala, a na drugoj premalo pravih obrazloženja. U tih bi se nekoliko riječi moglo najbolje sažeti sve što se ovih dana vrtjelo oko veličanstvenog otvaranja 'Džamonjine džamije' u Rijeci. Na jednoj strani neobuzdano samozadovoljstvo, a na drugoj vrlo štura objašnjenja zbog čega se na otvaranju nije pojavila i dugo najavljivana katarska trgovinska delegacija. Emir od Katara, šeik Hamad bin Kalifa Al Thani uložio je u riječku džamiju i Islamski centar više od šest milijuna eura (ukupno je koštao deset), ali je već drugi put u deset godina odustao od ulaganja u krčki terminal za ukapljeni plin (LNG). Umjesto Katara, sada se podjednako nepotvrđeno mulja o velikom zanimanju Amerikanaca, bez obzira na to što je svojedobno upravo Hillary Clinton nagovarala Zagreb da se još jednom obrati Kataru. Milanović je tek poučno zaključio kako se u energetskoj branši i energetskom tržištu neke stvari brzo i iznenadno mijenjaju, a ministar Vrdoljak objelodanio kako Katar nije potpuno ispao iz igre, ako nakon konačne izgradnje terminala (Tko? Koliko? Kada?) bude ponudio plin po najboljoj tržišnoj cijeni. Od gotovo sigurnog investitora, Katar je odjednom proglašen tek jednim od mogućih dobavljača, u još jednoj tipičnoj hrvatskoj priči o kratkovidnoj pameti i prerano razjapljenim ustima.

PowerPoint ekonomija

U Rijeci je otvoren prekrasni Islamski centar, dok je stotinjak projekata koje je krajem prošle godine u Dohi ponudio Josipović ostalo tamo gdje je i do sada bilo – na PowerPoint slajdovima Ministarstva gospodarstva. Baš kao i 2006., kada je Mesić posjetio Katar u gotovo identičnom trgovačkom izdanju, i ovaj put se dokazalo da ni vrhunska gospodarska diplomacija ne može prodati ono čega nema u Hrvatskoj – a to je moderno, uspješno i spretno gospodarstvo. Kod velikih i jakih država, predsjednici republike odlaze u daleke zemlje da bi potpisali već zgotovljene ugovore, dok su u ovom hrvatskom primjeru, u slučaju obaju predsjednika, i Mesić i Josipović odigrali ulogu lutajućih trgovačkih putnika koji od vrata do vrata nude katalog svega i svačega, a svako tapšanje po ramenu odmah pretvaraju u povijesni preokret. U Dohi je Josipović otvorio hrvatsko veleposlanstvo, u Rijeku je došao katarski ministar za vjerska pitanja pa je Hrvatska 'konačno zakoračila u taj dio svijeta', a katarski emir još jednom iskoračio u promicanju islama.

U Londonu je kupio robnu kuću Harrods i sagradio najviši neboder u Europi (Shard, 310 metara). Jedna katarska kompanija nedavno je kupila i 70 posto dionica Ibrahimovićeva Paris Saint-Germaina. U Dohi je osnovan glasoviti televizijski kanal Al Jazeera (koja sada u Sarajevu ima i svoju 'balkansku' ispostavu) i izgrađen svojevrsni islamski Louvre. U toj se maloj državi smjestila jedna od najvećih američkih zrakoplovnih baza, iako podupire radikalni Hamas. Katar – jedna petina Hrvatske po površini, ali treći u svijetu po nalazištima plina – sada se priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo 2020. i gradi osam stadiona koji će međusobno biti povezani podzemnom željeznicom pa se u državnom public relationsu, emir od Katara, kojemu tepaju kao 'predvodniku arapske renesanse', svakim danom potvrđuje kao velemajstor modernog državnog marketinga. Zbog izuzetno dobro promišljene regionalne i globalne politike, Katar je stalno na naslovnim stranicama, a velika Saudijska Arabija, koja ga je uzaludno pokušala uništiti, pada u zapećak. Bez novca se ne može, ali ni novac nije sve. I u svjetskim geostrategijama sve se ne može kupiti, a pogotovo vlastita pamet.

Zbog toga i o ovom velikom, značajnom i predvodničkom riječkom otvaranju, ipak treba govoriti sa zrncem soli, i kada je riječ o vjerskim, etničkim, gospodarskim i geopolitičkim pitanjima. Ono što ponekad govori i radi Katolička crkva u nekim svjetovnim pitanjima, ne može se i ne smije automatski proglašavati nezdravom politikom, a sva ostala događanja koja se tiču bilo kojih drugih vjerskih zajednica – pa i muslimana – uzvisivati u nebo kao neporecivi i vrhunski civilizacijski domet. Ovaj autor nema potrebe dokazivati koliko je često – ali u dobroj vjeri - bio kritičan prema nekim izjavama ili postupcima Kaptola, ali u svakoj raspravi o složenim odnosima između bilo koje crkve i bilo koje politike, uvijek i u svakom slučaju, treba govoriti na isti način i zagovarati ista mjerila. Čak je Bakir Izetbegović izjavio da su u krugu svih ostalih zemalja u Hrvatskoj najbolje riješeni problemi bošnjačko-muslimanske manjine pa je i ovaj islamistički Centar samo novi korak u istom smjeru, a ne revolucionarna prekretnica. Barem u Hrvatskoj, ako već ne u Europi i SAD-u, gdje je čak i poslovično demokratska Švicarska referendumom zabranila izgradnju minareta, a pogotovo SAD, gdje nijedno pogrebno poduzeće nije htjelo pokopati poginulog bostonskog terorista Tamerlana Carnajeva.

Politički i duhovni mostovi

Mnogi su se čudili što je Milanović nakon susreta s bivšim Papom spomenuo i položaj kršćana u Siriji, ali i Vatikan ima pravo na zabrinutost nad sudbinom manjinskih kršćanskih zajednica, koje trpe sve gore progone u zemljama arapskog proljeća, baš kao što ta ista prava na obranu od progona, diskriminacije i kleveta imaju i muslimani zbog njihova položaja u Zapadnoj Europi (samo su četiri zemlje službeno priznale islam). U Egiptu, Libiji ili Siriji, mnoge radikalne grupe zagovaraju nove kalifate (čista islamska država), dok su na dosadašnjim izborima (Egipat, Maroko) pretežito pobijedile umjerene muslimanske stranke. U potpori tim revolucijama, osobito se ističe Katar, jedina arapska država koja je sa svojih šest Miragea bombardirala Libiju, a sada zagovara intervenciju u Siriji. Neke od tih ekstremističkih sirijskih pobunjeničkih grupa služe se i hrvatskim oružjem, kojeg su se dočepali preko Jordana, a dok Hrvatska prednjači u vjerskoj toleranciji, u Dohi postoji samo jedna mala crkva za otprilike pedesetak tisuća katolika, u kojoj su zabranjena zvona, a na vanjskim i unutrašnjim zidovima nije dopušten prikaz križa i drugih kršćanskih simbola.

Nema dvojbe da je Medžlis Islamske zajednice u Rijeci pokazao vrhunsku osjetljivost kada su razglas, koji pet puta dnevno s minareta prenosi mujezinovu objavu početka molitve, tako vješto podesili da će odjekivati samo u krugu islamskog centra, baš kao što je i odabir same lokacije – u neposrednoj blizini jedne katoličke i jedne buduće baptističke crkve – dodatno dokazao multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost ovoga ponosnog hrvatskog i mediteranskog grada. No i ti dodatni argumenti, baš kao niz samohvala o najljepšoj europskoj džamiji, dokazuju da se i u slučaju izgradnje vjerskih, obrazovnih i kulturnih hramova ipak ne može pobjeći od dnevne i globalne politike.

Rim je odabrao papu s ruba svijeta, Rijeka je izgradila džamiju na rubu Jadrana. I jedno i drugo – ako se malo može usporediti s velikim – označava značajna geopolitička pa možda čak i svjetonazorska pomicanja. Papa se vraća istinskim katoličkim objavama, Rijeka je potvrdila svoju europsku otvorenost, političku zrelost, dugoročno geostrateško promišljanje i izgledno gospodarsko otvaranje. Ali bez dosadašnjih bajkovitih obećanja i neispitanih snova o dodatnom turističkom procvatu. Bakir Izetbegović u Rijeci je Hrvatsku višekratno nahvalio, ali bi bilo dobro kada bi i Sarajevo i u međudržavnim pregovorima (Pelješki most) s nešto više opće dobrodušnosti uzelo u obzir da upravo u Hrvatskoj – kako to stalno ponavljaju - muslimani i bošnjačka manjina uživaju najviše europskih prava. Jer u odnosima među državama treba graditi i one stvarne, a ne samo duhovne mostove.