Ulazak u Europsku uniju nedvojbeno će pozitivno utjecati na cijeli niz zakona, ali ne sve. Regulativa Unije zjapi prazninama jer postoji i ono oko čega se složna europska braća nisu uspjela dogovoriti. Jedna od takvih bijelih mrlja je urbanistička regulativa i graditeljski zakon. Vjerovanje da će nas europski policajac čuvati od odgovornosti za brigu o vlastitom prostoru ili napornog razmišljanja o tome kako će naša obala izgledati u budućnosti, nije utemeljeno. Unatoč Poglavlju 27. koje uvjetuje održiv razvoj i brigu za okoliš, urbanistička regulativa i dalje će biti samo naša stvar. Krojit ćemo je kako znamo i umijemo, prema našim trenutnim potrebama i bez dugoročnog plana.

Ovogodišnji je kroj, doduše, ponešto razuzdan. Proljetno-ljetna kolekcija novog ministra uzburkala je stručnu javnost, ali samo zato jer to s Europom nema nikakve veze. Ne bi Vlada predlagala zakon o legalizaciji bespravnih objekata u jeku završetka pregovora da je on na bilo koji način protivan europskim regulama.

Tragični birokrati treće dimenzije

U Europskoj uniji se tako rame uz rame nalaze urbanistički sređene zemlje koje čak imaju jasna pravila o energetskoj učinkovitosti izgradnje (poput Finske i Norveške), te zemlje u kojima je upravo legalizacija bespravne izgradnje postala pravilo, bez obzira na to što im je obala isključivo sazidana u polu-legalnom neopovijesnom pastišu iz kojeg izviruju palme (mediteranske zemlje). Berlusconi je posljednji zakon o legalizaciji lansirao također uoči izbora, ali Talijani nisu ispoštivali rok legalizacije pa i danas u nekim pokrajinama najpouzdanija metoda za utvrđivanje stanja na terenu nije odlazak u gruntovnicu, nego prelet helikopterom preko dotičnog zemljišta.

U zlatna tri desetljeća španjolskog turizma, od vremena onih prestižnih ekskurzija hrvatskih maturanata u Lloret da Mar krajem 80-ih, Španjolci su svoju obalu temeljito izgradili. Pod konceptom teritorija za 24-satno slobodno vrijeme i ludi provod, španjolska obala u vrijeme ljetnih mjeseci postaje veliki zabavni park. Prostorna regulativa i graditeljski zakoni bili su prilično blagonakloni ideji da se teritorijalne cjeline namijenjuju jednoj funkciji. Gospodarsko usmjerenje zemlje bilo je osnovni meritum, a urbanistička pravila sankcionirala su isključivo geometrijske nepravilnosti. Urbanisti, ovi tragični birokrati treće dimenzije, zapravo su vrlo malo utjecali na prostorni razvoj. Nakon 30 godina takvog pristupa, veliki dijelovi obale jednostavno su se apartmanizirali pa prodali strancima koji ovdje borave pet mjeseci godišnje, a izvan sezone su to uglavnom kuće duhova.

U Europi paralelno egzistiraju neplanska vikendaška naselja u Danskoj koje naseljavaju hi-tech Robinzoni s visoko osivještenim ekološkim kućama (dakle ljudi kojima je zakon potpuno suvišan jer jako dobro znaju koliko je prostor dragocjen) i milijuni nepotrebnih kvadrata poslovnih nebodera u centru Varšave ili Bukurešta koji su dugo vremena stajali prazni jer im je jedina svrha bila pranje prljavog ruskog novca.

Budući da je inventura dvadesetogodišnje hrvatske prtljage u modi, časno je upitati se što smo mi radili sa svojim prostorom? Najprije smo oslabili institucionalne kapacitete i deregulirali urbanističku profesiju. Ono što su nekad bili prilično neovisni urbanistički instituti, postale su isključivo tržišno orijentirane tvrtke ili administratori samovolje lokalnih političara. Potom smo urbanističkoj regulativi, naslijeđenoj iz socijalizma, ošišali paragrafe koji su 'stršali'. Tako su ukinuti planovi koji su ionako samo 'komplicirali' stvari. Uporedo nam se desila Tuđmanova administrativna 'puzla'. Hrvatska je podijeljena na ubave male općine, a svaki je načelnik postao mali Napoleon koji je prostorom mešetario kao svoj na svome.

Onda smo, konačno ali prekasno, shvatili da transformacija vlasništva zahtijeva efikasno sudstvo, zemljišnu politiku, katastar, gruntovnicu, regulaciju tržišta nekretnina. Kaos nam je bio zagarantiran.

Budući da nismo (bili) načisto u kojem se smjeru trebamo razvijati, ni danas nemamo suvislu prostornu politiku. Dokumenti respektabilnih naslova poput 'strategija prostornog razvoja' i raznih 'programa ukupnog razvoja' periodično su se tiskali i gurali u sigurne ladice. Divlja izgradnja (koja nam nije novost od socijalzma) ozbiljnih razmjera počela je rasti krajem rata. Tada su nastali Vir, Sirobuja i Mejaši, Gračani, Čiovo i Kajzerica. Većina objekata na koje danas pokazujemo prstom. Objekti malog mjerila, kuće za jednu obitelj ili zgrade s par stanova, žderali su rubove gradova kao termiti. Tako su nam prošle devedesete.

Prostorna politika - otvoreno poglavlje

Drugih deset godina obilježio je ekonomski oporavak i balon od sapunice na kojem se predugo hranilo tržište nekretnina. Svi nedostaci i problemi prethodnog perioda nisu rješavani, nego je oko otvorenih pitanja počela rasti nova regulativa, strategije, planovi i projekti. Na trenutke su ove iznutra trule jabuke, doista izgledale uvjerljivo: općinski planovi koji će omogućiti gospodarski razvoj, nova naselja, socijalni stanovi, sveučilišni kampusi, infrastruktura i međunarodna arhitektonska postignuća.

Nažalost, suštinska pitanja prostornog razvoja (upravljanje zajedničkim resursima, partnerstvo javnog i privatnog, građansko sudjelovanje i slično) i urbanističke profesije (tehnologija planiranja u novonastalim društvenim uvjetima, neovisnost od politike, etika tržišnog djelovanja i uključivanje građana u proces planiranja) još uvijek su otvorena. Privatizacija prostora i investicije velikog mjerila tek se trebaju dogoditi. Hoćemo li ih dočekati 'spremno' poput naših mediteranskih susjeda ili znati točno što hoćemo i imati jasnu prostornu politiku i zakone? To je poglavlje pregovora koje moramo sami otvoriti i zatvoriti.