Kaže neki dan jedan prika na Fejsu: 'HDZ-ovci zvali predsjednika HDZ-a da intervenira protiv HDZ-a jer je HDZ dao plažu u Bolu u koncesiju HDZ-u'. Istog dana priča je dobila i dramatičan obrat: HDZ-ov ministar izjavio je da mu predsjednik HDZ-a uopće nije trebao ništa ni nalagati, jer bi HDZ-ovo ministarstvo ionako samo išlo provjeriti što je to HDZ u nedovoljno transparentnim okolnostima dao u koncesiju HDZ-u.

Kaže tog istog dana građanin Kerum da su članovi njegove stranke glasali za bizarnu odluku Županijske skupštine samo zato što je njegova stranka u koaliciji s HDZ-om i da to nema nikakve veze s činjenicom da je na istoj sjednici ista ekipa jednu drugu plažu, Bene u Splitu, na 15-godišnju koncesiju dala njegovom nećaku, vlasniku firme koja također (kao i u bolskom slučaju) nema ni zaposlenih, ni prometa, niti prihoda.

I još tog istog dana HDZ-ov župan izjavi kako apsolutna podržava odluku predsjednika HDZ-a da naloži HDZ-ovu ministru provođenje upravnog nadzora nad odlukom HDZ-ovih vijećnika da bolsku koncesiju dade HDZ-u. Jer se oko svega skupa, veli, digla 'neopravdana halabuka'.

I sve se to odmah objavi u medijima, u roku jedva nešto dužem od 24 sata. I cijela to nacija - odnosno, oni koji žele - dozna dok je još vruće, dok još traje, skoro pa u izravnom prijenosu.

Najtajnovitija informacija za tjedan dana

Da nam je, novinarima, u devedesetima netko kazao kako će to izgledati u ne tako dalekoj 2017., proplakali bismo od sreće i jedva čekali blagodati tog novog SF-doba. Jer u ono vrijeme, kad su vlasti davale ozbiljne tvrtke na upropaštavanje za jednu marku, trebalo je koji put proteći i više od godine dana dok se ne prikupi barem dio vjerodostojne dokumentacije, valjalo je piti kave i štošta s odioznim tipovima po opskurnim lokalima, stalno u strepnji da će zatražiti i neku protuuslugu...

Trebalo je, dakako, imati i medij u kojem ćeš to plasirati, a to su u ono doba bila, pazi 'vamo - tri tjednika i jedan radio. Ništa više, jer sve drugo na medijskoj sceni bilo je pod šapom ove ili one struje u, da prostite, HDZ-u. Potom bi uslijedile tužbe s enormnim odštetnim zahtjevima, a poslovično pravedno i brzo hrvatsko pravosuđe i dan-danas nezaključenima drži poneke slučajeve s kraja prošlog tisućljeća.

Epilozi svih tih priča zvuče navlas isto: nagrabusili bi jedino novinari i nakladnici, dok bi tužitelji mirno nastavili sa svojim biznisima, čak i oni kojima ni hrvatsko pravosuđe nije, unatoč silnim i dugotrajnim naporima, uspjelo dokazati nevinost.  

 Ali sad smo u novoj eri, toliko je oko nas medija da se za svaki belaj dozna gotovo u realnom vremenu, ne može se danas ništa sakriti, ni od koga. Sve je drugačije, sve je evoluiralo golemim koracima i skokovima, na najčuvaniju se i najtajnovitiju informaciju čeka najviše tjedan dana.

Samo je jedna karika u tom lancu ostala ista, tek malo promijenjena, jer evoluirati je u nekoj mjeri i ona morala. Riječ je o - bezočnosti. Gađenje koje su korumpirani manipulatori i kradljivci tuđih sudbina oduvijek osjećali prema ikakvoj javnosti evoluiralo je prilagođavajući se medijskom okolišu: ako se ništa više ne može sakriti, onda se ne treba previše truditi ni oko skrivanja.

A epilozi isti kao prije...

Ta bezočnost, drskost i nehaj za posljedice hipertrofirali su do zastrašujućih razmjera. Ti likovi s firmama bez kune na računu - ako ne računamo milijune u minusu i neotplaćenim ratama kredita - i registriranima na tko zna koga, sad još opuštenije igraju džepni bilijar dok otimaju javna dobra, dok melju u prah tuđe egzistencije i sa smiješkom svima nama popuju o transparentnosti i legalnosti svega što čine.

Dovoljno upleteni u uzajamne dužničko-vjerovničke odnose s perjanicama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, i državne i lokalne, kao i svima njima prijetvorno sklonim bankarima, mogu si danas dopustiti da ih potpuno javno savršeno zaboli džepni bilijarski štap za sve koji im išta prigovaraju. Jer znaju - dok je god Hrvatska ovakva (sad tek vidim da sam spomenuo samo HDZ, iako nipošto, ni pod razno, ne mislim jedino na njih, ispričavam se), epilozi će biti isti kao i prije četvrt stoljeća: ako na kraju netko i nagrabusi, to sigurno neće biti oni.

 I da, u pravu su. I bit će, dok god Hrvatska bude ovakva.