Hajde da se i meni to jednom dogodi, to da mi termin kolumne ne pada na izborno šutljivu subotu, pa da mogu agitirati do mile volje! A agitirat ću sad, ovom svojom slabašnom snagicom i mikroskopskim utjecajčićem, samo za jedno: iziđite na izbore, ljudi, za boga miloga!

Nemojte mi kenjkati da se ništa ne da promijeniti – sjetite se samo izbora u ovo doba 1990. godine, razmislite pet sekundi, pa mi onda pokušajte s jednakom uvjerenošću ponoviti tu tvrdnju! – jer ako sami ne preuzmete i ne ispunite svoje glasačke listiće i ne učinite s njima što god vas je volja, netko će drugi to učiniti umjesto vas po svojoj volji, uključujući na kraju i famoznoga gospodina D'Hondta. Jasno mi je i znam: ako to niste shvatili u zadnjih trideset godina, nećete ni sad. Ali, opet, tko mi brani da ipak pokušam? Na kraju krajeva – jeste li ikad čuli da oni koji su trenutno na vlasti pozivaju ljude da u što većem broju iziđu na birališta? Takve pozive upućuju samo oni koji su željni promjena.

Ova je zemlja, svem iseljavanju unatoč, i dalje napučena nezadovoljnim ljudima koji – ne izlaze na izbore. Jer, kao, znaju da će sve ostati isto. S druge strane, oni koji su zadovoljni postojećim stanjem, kojima odgovara baš ovako kako jest, oni uredno izlaze na izbore i daju svoj glas kandidatima koji im jamče da će sve ostati po starom. Zadovoljni ne ostaju kod kuće, oni odlaze do birališta i glasaju za opciju koja im jamči da se ništa bitno neće promijeniti. Među njima nema ni neodlučnih niti apstinenata. Oni pak koji žele da se stvari bitno promijene i pokrenu, oni su uvjereni da će se bitne promjene i pokreti nabolje dogoditi ako oni na dan izbora ostanu doma ili odu na izlet jer 'i apstinencija je politički stav'. Kažu da se i tako šalje poruka političkim 'elitama'. Ma nemoj, znači - i nejebica je seks? I čvarci su dijeta? I lijenost je trud? I nebriga je pokazatelj zabrinutosti?

Prije desetak godina dao sam se, ne znam zašto, nagovoriti da uđem u javnu polemiku sa starijim i uglednijim redakcijskim kolegom koji je u svojoj kolumni srčano branio svoje građansko pravo na biračku apstinenciju. Opleo sam po tom 'pravu' (a djelomice i po autoru, ni za što krivom ili dužnom) iz svih oružja i oruđa, da bismo tek potom shvatili kako nas je obojicu izmanipulirao isti urednik, čiji smo portal i društvo obojica ubrzo napustili. Znam točno gdje mi je taj tekst u laptopu, ali ne želim ga sad otvarati da bih si eventualnim kopipejstanjem pripomogao u pisanju ovoga komentara, zato što me je do danas sram toga kako sam se onomad dao navući. Ali siguran sam da bih većinu rečenica (osim onih u kojima sam posprdno spominjao kolegu, naravno) mogao mirne duše, pače i sa stanovitim ponosom, prepisati ovamo. Jer, što ću, stav o (ne)izlaženju na izbore nisam u međuvremenu promijenio ni za nanometar.

Nisu izbori nikakav 'festival demokracije', kako trube potkapacitirani kandidati i njihovi agitatori, nisu niti 'građanska dužnost i obaveza', kako diple neki drugi. Izbori su, jednostavno, vaše - pravo! Krvavo izboreno trudom vaših predaka i pretkinja kroz tko zna koliko generacija, trudom koji vi sad – ukoliko su vam baš 'svi oni isti' - svojom apstinencijom obezvređujete do uvredljivosti. Na kraju krajeva, pravo glasa jedino je pravo koje možete (doduše, u rijetkim dozama) konzumirati apsolutno besplatno! Svako drugo svoje pravo morate nekako platiti: članarinom, školarinom, ulaznicom, pretplatom, pristojbom, poštarinom, participacijom… Nema tog ljudskog i građanskog prava koje bi vas (u novcu ili nekom drugom obliku nadoknade) koštalo manje od biračkog. Brat bratu – najviše tisuću koraka do biračkog mjesta i još toliko nazad, pet minuta u nekoj učionici ili kakvoj drugoj dvorani, i to je sve.

Ne ulazeći niti stopu u razmišljanje o tome bi li nam bilo bolje ili gore da je na Pantovčaku ostala Kolinda ili da nam je predsjednik Škoro, uvjeren sam da je Zoran Milanović postao predsjednik RH zahvaljujući ponajprije povećanom broju izišlih birača. Da su te nedjelje ostali doma svi oni kojima se inače ne da 'začepiti nos' i glasati za 'manje zlo', imali bismo ono što smo već kusali i nije nam, očito je iz rezultata, odveć prijalo. A lokalni su izbori za naše živote neusporedivo važniji i na njih utjecajniji od predsjedničkih.

Na lokalnim izborima, izravnije nego na ikojim drugima, navijate za ono što uistinu čini vašu svakidašnjicu ovakvom ili onakvom: hoće li vam smeće odvoziti dva ili tri puta tjedno, hoće li umjesto porušenog stabla biti posađeno novo ili srušena još dva, hoće li ili neće na vlasti ostati lupeži (ili poštenjačine, svejedno je za ovu prigodu). Na lokalnim izborima birate ravnatelj(ic)e dječjih vrtića, škola i staračkih domova, ispravnost semafora i ulične rasvjete, prometnu regulaciju i horizontalnu signalizaciju, budućnost GUP-ova i američkih filmskih setova; birate hoće li neki tamo nejasni milijuni vašeg novca iz prireza biti opljačkani, razdijeljeni kumčadi, naprosto bačeni, mudro utrošeni, ili čak ušteđeni za možebitne još crnje dane. Jedino na lokalnim izborima možete birati koliko će zona imati klima u limuzini pročelnikova zamjenika i koliko će kvadrata gradskog stana na korištenje dobiti sestra donačelnikove tajnice.

Za kraj: uzmite par minuta da se sjetite najodbojnijeg susjeda iz kvarta/sela/općine, nekoga tko povazdan popuje svakome i ne umije govoriti normalnim glasom nego urla šireći cijelom izbornom jedinicom svoj zadah užegle hrane i natrulih gingiva prekrivenih iscrpljenom rakijom, nekoga tko mrzi i psuje paščad, mačketine i dječurliju dok ljutito parkira nasred ulice, onoga koji zasipa niže balkone čahurama iz ilegalnoga kalašnjikova kad udaje kćer ili ženi sina, ukratko - onoga tko vam se u širem susjedstvu uistinu najviše gadi.

E taj, baš taj, vjerujte mi, sigurno će izići na izbore, na kojima će njegov glas vrijediti u dlaku jednako kao i vaš. Osim u slučaju da vi ne odete do birališta: tad će se taj vaš indignirani neodaziv pribrojati upravo njegovu jasnom i zvonkom glasu. Zauzvrat ćete dobiti zadovoljštinu u tome što ćete mu, ako se usudite, lijepo moći sljedeće četiri godine pokazivati dugi nos kad god se mimoiđete, jer ta budala nije iskoristila svoje pravo na to da neizlaskom na izbore jasno iskaže svoj stav o, je li, političkim elitama.