Super je imati super roditelje. U čitavom odgojnom procesu, čije sam promišljenosti i dalekosežnih implikacija postao svjestan tek približavajući se tridesetoj godini života, jedna od najboljih stvari koje su me roditelji naučili jest – čitati knjige. To što su me roditelji naučili čitanju knjiga ubrajam u njihove najveće zasluge (ima tu još mnogo toga) za moj život i osobu kakva danas jesam. Zato iz sadašnje perspektive u potpuno novom svjetlu gledam na rečenice koje sam od njih kao dijete često znao čuti: 'Sve što želiš znati možeš pronaći u knjigama. Ako nešto ne znaš, uvijek možeš pogledati u nekoj knjizi koji je odgovor.' Pritom je nemalu ulogu igralo to što smo imali veliku kućnu biblioteku, ispunjenu stranom i domaćom beletristikom, poezijom, publicistikom, enciklopedijama, ali i brojnom stručnom literaturom, posebice onom iz medicine, s obzirom na liječnički poziv moje majke.

Tako sam i odgovor na jedno od prijelomnih pitanja u svojem životu, a to je ono o vlastitoj homoseksualnosti i što ona znači, našao u knjizi kada sam imao 11 godina. Knjiga se zvala 'Psihijatrija', imala je smeđe i žute korice te je bila jedno od novijih izdanja, što se pokazalo itekako važnim. Kada sam, dakle, sa 11 godina prvi puta osvijestio činjenicu da mi se sviđaju dečki, a ne cure, prvo što sam se zapitao bilo je 'a što sam onda ja', dok je drugo pitanje glasilo: 'I je li to normalno?' Vođen nedefiniranom tjeskobom, zabrinut za vlastito psihičko zdravlje, dohvatio sam se obimne 'Psihijatrije' s police te u kazalu pojmova (mama mi je jednom rekla, gledajući dok zaludno listam po knjizi, tražeći dio koji me zanima: 'Pa za to postoji sadržaj i pojmovnik.') pronašao dio koji se tiče homoseksualnosti, jer mi je negdje u pozadini uma odzvanjalo kako bi se ono što osjećam možda moglo tako zvati.

Unutra je pisalo, koliko se danas sjećam, kako je riječ o prirodnoj pojavi i obliku seksualnosti, na koju se dosta dugo gledalo kao na poremećaj, ali su najnovija otkrića medicine potvrdila da to nije. Bilo je ohrabrujuće za jednog 11-godišnjaka pročitati da su ga najsuvremenija medicina smatra normalnim, dok je u vremenu kad se liječilo pijavicama ili elektrošokovima homoseksualnost klasificirala kao bolest. Druga stvar koja mi je ostala u sjećanju jest konstatacija da se u društvu i dalje nažalost s osuđivanjem gleda na homoseksualce, što se u biti i nije promijenilo ni 20 godina kasnije.

(Hvala bogu da se tada nisam odlučio u Bibliji, koja je također u našoj kućnoj biblioteci, pogledati što je homoseksualnost! Tko zna, možda bih danas bio jedan od onih žaljenja vrijednih homoseksualaca ispunjenih stidom i samoprijezirom, kojih je pregršt u ekipi U ime obitelji? Realno gledajući, male su šanse bile za takav razvoj događaja, opet zbog jedne roditeljske lekcije o knjigama: 'Znanje nikad nije samo u jednoj knjizi.' Moj dodatak bi bio da sigurno nije u knjizi koja nosi epitet 'svete'. A da knjiga doista jesu opasne za jednoumlje, pokazuje histerija fundamentalističkih aktivista oko bezazlenog romana za djecu Silvije Šesto, kojoj se priredilo virtualnu lomaču u najboljem stilu Njemačke 1933. godine.)

Čitanjem do emancipacije

U svakom slučaju, otkako sam kao klinac počeo čitati, pročitao sam na tisuće knjige, a kao peder sam naravno pročitao i mnogo knjige gej tematike, kao i djela autora koji su bili homoseksualci. Čitanje i saznavanje je za mene predstavljalo proces emancipacije od homofobne ideologije društva u kojem živim, a koje ti već samim rođenjem – jer te automatski smatra heteroseksualnim – nameće stav kako si manje vrijedan ako si homoseksualac. Tijekom godina sam uvidio kako su se drugi pederi i lezbijke emancipirali na raznolike načine (neki kroz ljubav, neki kroz socijalnu interakciju itd.), no u mojem slučaju najvažnije je odrađeno čitanjem i razmišljanjem o pročitanom. Stoga i nije bilo pretjerano teško početi u praksi i svakodnevici živjeti kao slobodan i ponosan peder.

Iako danas ima sve manje strastvenih čitatelja – o poražavajućim podacima o tome koliko se u Hrvatskoj čita da ne govorim – uvjeren sam kako među onima koji čitaju ima dobar broj onih koji se pitaju oko vlastite (homo)seksualnosti, ili su je svjesni, a smatraju je nekako pogrešnom, pa ću zato izdvojiti deset knjiga koje smatram, kao književni kritičar, kvalitetnim štivom te i visokokaloričnim pogonskim gorivom za emancipaciju od autohomofobije i heteropatrijarhata te pronalaženja užitka i ponosa u vlastitom pederluku. Neke od navedenih knjiga nisam čitao na hrvatskom pa ću naslove navoditi na jeziku na kojem sam ih pročitao. Preporuke su potpuno subjektivne prirode, bazirane ponajprije na vlastitom iskustvu te svakako potičem čitanje djela gej tematike koja nisu spomenuta ovdje.

Notes On 'Camp' / Susan Sontag

Dugi esej jedne od najvećih intelektualki 20. stoljeća o specifičnom senzibilitetu, koji se povezivao s homoseksualnošću u vrijeme prije Stonewalla, objavljen je 1964. u časopisu Partisan Review. 'Notes on 'Camp'' opisuje kako je homoseksualna zajednica, prisiljena živjeti skrivajući se, kroz pretjerano afektiranje razvila postupak ismijavanja raznih društvenih normi. No, camp je i mnogo više od toga, zapravo nešto što je donekle neuhvatljivo, izraženo ponekad vulgarno a ponekad iznimno sofisticirano, te obavezno duhovito. Sontag se prilično mučila opisati i približiti camp, njegovu praksu i značenje neupućenom čitatelju, ali je navela niz primjera oko kojih se i danas vrijedi raspravljati. No, ono što danas mnogo manje vrijedi je sam camp, koji u promijenjenom kontekstu više nema ni približno istu subverzivnu moć, dok sam esej ostaje pionirsko i čitanja vrijedno štivo, u kojem se je za mene najvažnije bilo što sam shvatio da je kombinacija pederluka i umjetnosti stvar za promišljanje na najvišem intelektualnom nivou.

Seksualna lica / Camille Paglia

Kada sam ljeta 2001. ili 2002. preuzetno čitao ovu knjigu na plaži na Pelješcu (u izdanju Ženske infoteke) neke dijelove nisam razumio, jer nisam dovoljno poznavao djela o kojima Paglia, feministkinja koju ostale feministkinje najviše vole mrziti, piše u svojoj ludoj i ambicioznoj analizi umjetnosti 'od Nefertiti do Emily Dickinson'. Ali zato sam itekako razumio njen stav o renesansnoj umjetnosti, koju je opisala – citiram po sjećanju – kao vrhunac ljudske civilizacije nastao u nekoliko desetljeća stvaranja skupine većinom homoseksualnih muškaraca. Kada čovjek shvati da ga to što se pali na isti spol svrstava u društvo Leonarda i Michelangela, teško je osjećati se loše zbog vlastitog pederluka.

Another Country / James Baldwin

Baldwin je rođen 1924. te je odrastao kao posinak svećenika. Bio je crnac u rasističkoj Americi, homoseksualac u vrijeme dok je to još bilo protuzakonito te jedan od najvažnijih američkih pisaca 20. stoljeća. Od njegovih djela koja imaju gej likove najpoznatiji je 'Giovannijeva soba', priča o mukama autohomofobije koju ni ljubav ne može izliječiti, koju osobno ne mogu podnijeti. Zato Baldwinova velika freska New Yorka 'Another Country', objavljena 1962., sadrži likove dvojice gej ljubavnika Erica i Yvesa, koji su – što je izuzetak za književnost gej tematike te ere, ali i svake druge – sretni, vole jedan drugog i nitko od njih na kraju romana ne umre. Zapravo, Eric i Yves dva su najsređenija i najsretnija lika u cijelom romanu, a istovremeno posve uvjerljivi i realni te izmiču nepodnošljivim klišejima o tragičnosti pederskog života. Jer Baldwin jasno poručuje – tragičan će biti ako to sami izaberete i dozvolite.

Čudesne avanture Kavaliera i Claya / Michael Chabon

Teško mi se sjetiti nekog drugog pisca koji se heteroseksualan, sretno oženjen obiteljski čovjek, a da u svojim romanima ima tako uvjerljive i pozitivno intonirane gej likove. Za 'Kavaliera i Claya' (koje je na hrvatskom objavio Algoritam) Chabon je zasluženo dobio Pulitzerovu nagradu, jer je riječ o genijalnom epu koji pokrivao razdoblje od Hitlerova osvajanja Europe pa sve do lova na komunističke vještice u Americi pedesetih. Od dvojice naslovnih likova Clay je onaj koji voli muškarce, što njegovom rođaku i kreativnom partneru Kavalieru nije nikakav problem. Lekcija je, između ostalog, da može i treba postojati bliskost između gej i strejt muškaraca, neopterećena seksualnom napetošću, nego zasnovana na međusobnom poštovanju i razumijevanju. Plus, Chabon je napisao jednu od najromantičnijih scena istospolne ljubavi u ovom romanu, koja se odigrava na vrhu Empire State Buildinga (ako me sjećanje dobro služi) te uključuje poljubac o kakvom svatko u životu sanja.

Večernja zvijezda / Alan Hollinghurst

O tome da je nobelovac Thomas Mann (otac čopora djece, od kojih je dvoje bilo gej) zapravo bio homoseksualac mnogo se pisalo i prilično uvjerljivo dokazivalo podacima iz biografije, no možda je najbolji dokaz njegova glasovita 'Smrt u Veneciji'. Svi klišeji psihopatologije ormaruša su tu – stariji muškarac opsjednut mnogo mlađim, nesposobnost konstruktivnog izražavanja svojih osjećanja i žudnje prema istom spolu, nepodnošljivo patetiziranje nad ukletim usudom i, naravno, (kao što se kaže i u naslovu) smrt kao metafizička kazna homoseksualcu što se usudio zaljubiti u drugog muškarca. Zato je 'Večernja zvijezda' (u izdanju Profila) suvremenog britanskog pisca Alana Hollinghursta, Bookerom nagrađenog za 'Liniju ljepote', nešto poput temeljitog pobijanja 'Smrti u Veneciji'. I kod Hollinghursta je glavni lik (učitelj engleskog u ranim tridesetima Edward Manners) izmješten iz svoje uobičajene okoline, ovoga puta iz Engleske u Belgiju te počinje žudjeti za svojim 17-godišnjim učenikom Lucom, koji ima slične interese. U 'Večernjoj zvijezdi', koja također divno opisuje Edwardovu prvu tinejdžersku romansu s kolegom iz razreda, sve je obratno u odnosu na Manna: žudnja je izražena i konzumirana (u nevjerojatno erotičnom opisu na desetak stranica!), svi uživaju, nitko ne umre i na kraju svatko ode svojim putem. Pederluk više nije Smrt, nego Život.

The Joy of Gay Sex / Charles Silverstein & Edmund White

Homofobima je najstrašnija stvar u vezi pederluka, recimo to narodski, jebanje u dupe. Asti Gospe, da jedan muškarac svoj penis stavi u anus drugog muškarca te da pritom obojica uživaju! Bez grižnje savjesti! Je li to mogućeeee?! Da, itekako je moguće, a vjerojatno najbolja knjiga na tu temu je klasik seksualnog oslobađanja u praksi, kod nas čini mi se nikad prevedena 'Radost gej seksa', koji su 1977. napisali doktor Charles Silverstein i pisac Edmund White (a do danas je doživjela nekoliko dopunjenih izdanja). Biti peder je prilično povezano sa seksom s drugim muškarcima, a kad je već tako, dobro je znati kako se to radi, što se sve može raditi i kako postići maksimalan užitak za sebe, partnera te ponekad i partnere. Naravno, najbolje se uči u praksi, no nije na odmet prethodno proučiti teoriju. I isprobati neke od stvari koje su opisane i vizualizirane u 'The Joy of Gay Sex'. U svakom slučaju, beskrajno bolje štivo od na fekalije fiksirane i ideološki promašene brošure 'Stražnja strana', trenutačno nažalost jedinog teksta na hrvatskom koje obrađuje ovu tematiku.

Poezija Konstantina Kavafisa

Internet mi veli da je Durieux 2008. izdao 'Izabrane pjesme' Konstantina Kavafisa, no ja sam ovog grčkog pjesnika čitao na više jezika, od čega mi je u najboljem sjećanu ostao prepjev Slobodana Blagojevića objavljen krajem osamdesetih u Sarajevu. Kavafis (1863–1933) je za života dovršio oko 150 pjesama te ostavio još lirskih skica. Među tim pjesmama se nalaze i predivni stihovi o istospolnoj ljubavi, puni nježnosti, strasti i suptilnim sentimentom narisane prošlosti. Među velikim pjesnicima nije manjkalo homoseksualaca (Wilde, Rimbaud, Lorca, Auden itd.), a na sreću ne nedostaje ni vrhunske poezije koja pjeva o gej ljubavi, ali Kavafis za mene ima posebno mjesto, jer sam iz njegove poezije saznao kakav je osjećaj voljeti i prije nego što sam prvi put osjetio pravu ljubav prema drugom muškarcu.

Das Kondom des Grauens / Ralf König

Većina mi ljudi ne vjeruje kad ih uvjeravam da Nijemci imaju smisao za humor te mogu biti jako duhoviti. Kao jedan od dokaza toj tezi prilažem ovaj luckasti satirični strip, čiji bi se naslov moglo prevesti kao 'Kondom strave'. U njemu se proslavljeni njemački strip-autor König brutalno zeza na račun seksualnih puritanaca i religijskih fundamentalista (dođe na isto, zar ne?) koji patentiraju posebnu vrstu kondoma – sa zubima! Tako se pokreće serija kastracija svih onih koji bi uživali u seksu izvan braka i imperativa prokreacije, što igrom slučaja istražuje detektiv Luigi Mackeroni, debela bradata tvrdokuhana pederčina s kitom od 40 centimetara. 'Das Kondom des Grauens' savršen je podsjetnik kako riječ 'gay' znači i 'veseo', a dobio je i jednako zabavnu i treš filmsku adaptaciju

Stonewall – pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju / David Carter

Prvo ću razotkriti vlastiti sukob interesa – ja sam odabrao ovu knjigu za prvu publikaciju Zagreb Pridea, no onda je lavovski dio posla sređivanja prava, uređivanja i svega ostalog odradio kolega aktivist Franko Dota. Carterov 'Stonewall' nije jedina knjiga koja tematizira prijelomni događaj suvremenog pokreta za LGBT prava, ali je bez sumnje najtemeljitije istražena, najdetaljnija i najuzbudljivije napisana, pa se čita kao faction triler. Nudi i odgovore na pitanja otkud i zašto Povorka ponosa, no – još važnije – podsjeća da su se te 1969. u New Yorku protiv policijske brutalnosti (kao paradigme državne i društvene homofobije) pobunile trandže, tetke, lezbače i uličari, dakle margina društva i LGBT zajednice, koji zbog toga trebaju imati našu vječnu zahvalnost i poštovanje. Svi oni malograđanski kondicionirani pederi i lezbe, koji se licemjerno zgražaju nad navodnom vulgarnošću (zagrebačke) Povorke ponosa, trebaju znati da su baš pripadnici i pripadnice LGBT zajednice koje smatraju velikom sramotom omogućili svojom inicijalnom hrabrošću pokretanje borbe koja je kroz nekoliko desetljeća donijela impresivne rezultate.

Ovdje neće biti čuda / Goran Ferčec

Jedini hrvatski roman na ovoj listi izašao je 2011. u nakladi Frakture. 'Ovdje neće biti čuda' nije baš gej roman kakav je to primjerice Ilinčićev 'Berlinski ručnik', iako je njegov glavni lik, frustrirani intelektualac Bender, nesumnjivo homoseksualac. Riječ je o prvoj knjizi hrvatske književnosti koja se dotiče pederluka, a da ima, usuđujem se reći, trajnu književnu vrijednost. Ferčecov je prvijenac hermetičan te traži koncentraciju čitatelja, kojega nagrađuje prvorazrednim stilom, ne baš pretjerano uzbudljivom pričom o odnosu oca i sina (i još par stvari) te scenom gej seksa od koje se prije gubi nego dobiva erekcija. U mnogočemu taj roman nije po mojem ukusu, ali me je izazvao i nervirao na nepogrešivo pravi način. 'Ovdje neće biti čuda' možda nećete zavoljeti, no garantiram da ga nećete zaboraviti.