Danas slavimo Dan neovisnosti, obljetnicu formalnog razdruživanja državnopravnih sveza s jugoslavenskom federacijom, nakon što je 25. lipnja (današnji Dan državnosti) saborskom odlukom donesena, no njena je provedba odgođena zbog moratorija na kojemu je bila inzistirala tadašnja Europska zajednica, tj. današnja Europska unija. Lipanjski državni praznik dijelimo sa susjednom Slovenijom, gdje se on također zove Danom državnosti. Sjeverno od Sutle današnji se dan pak ne slavi, već 25. listopada Dan suverenosti, kad su posljednje postrojbe nekadašnje savezne vojske napustile zemlju, a na Štefanje se proslavlja Dan samostalnosti i jedinstva, koji komemorira referendum o neovisnosti iz 1990. Do prijelaza tisućljeća, kao Dan državnosti slavili smo 30. svibnja, kojim se obilježavao dan konstituiranja prvoga kompetitivno izabranog Sabora od izbora 1938.

Komemoracije u svakoj državi predstavljaju važan segment simboličke izgradnje nacije i usađivanja svijesti građana o zajedničkoj sudbini. Vrlo često je manje važno je li datum koji se obilježava povijesno najvažniji ili politološki najrelevantniji, već koje značenje nosi i koje značenje mi kao građani u njega upisujemo. Državne svetkovine, baš kao i Ustav, izborni te porezni sustav, poželjno je što rjeđe mijenjati. Kako bilo, činio se pokojem čitatelju današnji nadnevak važan ili ne, dobra nam je to prilika za kolektivnu introspekciju i retrospekciju.

Priča o stasanju jedne države

Pripadam generaciji koja je stasala više-manje paralelno sa samostalnom Hrvatskom. Kad smo bili mali, mislili smo da će rat trajati unedogled, no svjedočili smo pobjedonosnom povratku boraca iz Oluje u našu ulicu. S početaka osnovnoškolskoga obrazovanja sjećam se da je nastava bila organizirana u međuturnusu, niti ujutro, ni popodne, zbog tadašnji zračnih opasnosti u glavnome gradu. Danas je taj isti Zagreb jedna od najsigurnijih prijestolnica u Europi.

Tada, početkom devedesetih, u razred su nam stigli mali Vukovarci, smješteni u prognaničkom prihvatu u današnjem đačkom domu na Kennedyjevu trgu. Danas školarci iz cijele Hrvatske odlaze na izlete u grad na ušću Vuke u Dunav. Na početku gimnazije bio sam uključen u rad inicijative Europski parlament mladih. 'Igrali' smo se rada u europskim institucijama te razmjenjivali iskustva i znanja s učenicima iz drugih aspirantskih zemalja. Upravo u to vrijeme Hrvatskoj je bila otvorena perspektiva članstva. Godinama je trajao mukotrpan put pristupanja, no ipak smo ga dočekali.

Po povratku sa studija u Beču, bio sam se prijavio na nadležni vojni odsjek kako bih regulirao vojnu obavezu. Međutim, zbog tadašnjeg skorog ulaska u NATO, rečeno mi je da više neće pozivati ročnike. Dug je doista put prijeđen od slabo opremljenih jedinica Narodne zaštite koje sam viđao kao dječak do današnjih sudionika mirovnih misija diljem svijeta. Kao student u Austriji morao sam uz gomilu papirologije produživati dozvolu boravka, semestar za semestrom, dok danas na zračnoj luci mogu ponosno stati u red za državljane Europske unije.

Dug put pred nama

Međutim, unatoč svim objektivnim postignućima i subjektivnom osjećaju mnogih od nas da je Hrvatska danas nemjerljivo ugodnije mjesto za život te snažnija i cjenjenija država negoli u ratnu jesen 1991., dug je još put pred nama. Dug je put prema onome što smo si sami zacrtali. Devedesetih se godina često govorilo o tome da želimo biti 'normalna zemlja', dosegnuti 'europske standarde', da se želimo 'vratiti u Europu'. Gdje smo, dakle, po tom pitanju došli?

Uz sva svoja ograničenja, godišnja izvješća američke nevladine udruge Freedom House i dalje se smatraju važnim i pouzdanim pokazateljem stanja demokracije, osobnih sloboda te neovisnosti ključnih tijela i društvenih segmenata. Za potrebe ovoga teksta uspjeli smo izvući podatke za razdoblje od 2003. do 2018. te usporediti Hrvatsku s onim zemljama s kojima se često volimo uspoređivati te koje su nam u mnogočemu slične, a to su susjedne Slovenija i Mađarska, kao i Češka, Slovačka te Poljska.

Prvi grafikon daje tzv. demokratski skor, što je kompozitna mjera koja se sastoji od sedam zasebnih kategorija koje mjere stanje nacionalne demokratske vladavine, izbornog procesa, civilnog društva, neovisnosti medija, lokalne demokratske vladavine, neovisnosti pravosuđa te korupcija, na ljestvici od 1 do 7. Jedan je najbolji mogući rezultat (kakav imaju, primjerice, skandinavske zemlje), a sedam najgori (Saudijska Arabija, Sjeverna Koreja, Mjanmar). Potpuno konsolidirane demokracije su one koji imaju demokratski skor od 1,00 do 1,99, konsolidirane demokracije su one čiji je skor od 2,00 do 2,99, a polukonsolidirane sa skorom od 3,00 do 3,99. Potpuno konsolidirana demokracija je ona koja ne samo da nema opasnost od povratka u autoritarni režim, već i ona u kojoj svi ključni segmenti političkoga sustava djeluju na temelju vladavine prava te postoji jasna neovisnost pojedinih društvenih segmenata, uz odsutnost, primjerice, političkoga uplitanja u rad kulturnih ustanova ili medijskih kuća. Savršena demokracija, dakako, ne postoji, ona je ideal, no prema ovako postavljenoj metrici, postoje države koje se više ili manje približavaju najboljim ocjenama.

Pogledamo li grafikon s rezultatima demokratskoga skora, vidjet ćemo kako je Hrvatska postigla tek jako blago i krivudavo poboljšanje u posljednjih petnaest godina. Sve usporedive zemlje u Srednjoj Europi bile su značajno bolje ocijenjene, premda je kod mnogih od njih vidljiv značajan pad, odnosno stanoviti proces dekonsolidacije demokracije, posebice u Poljskoj te najizraženije u Mađarskoj, koja se od jedne od perjanica demokratizacije u postkomunističkoj Europi srozala na jednako loše pozicije na kojima se Hrvatska nalazi. Prema ovim nalazima, Hrvatska je gotovo tri desetljeća od proglašenja neovisnosti polukonsolidirana demokracija.

Kompozitni indeksi poput ovoga mogu se mnogima učiniti neuvjerljivima, netko će možda reći kako oni više skrivaju negoli otkrivaju. Stoga se ćemo baciti oko na dvije komponente sadržane u ovome skoru, a tiču se dviju tema koje svih ovih godina tište građane: neovisnost medija te neovisnost pravosuđa. Percepcija kako novine koje čitam mogu biti pod političkim pritiskom ili kako sudac u mojoj parnici neće presuditi na temelju vlastitog promišljanja, bez izvanjskih utjecaja, ključno utječe na osjećaj sigurnosti i povjerenja u politički sustav.

Idući nam grafikon ponovno pokazuje kako Hrvatska stoji značajno lošije od svih ostalih promatranih zemalja. Mađarska ponovno pokazuje strelovit pad te prošlu godinu završava s gorim bodovanjem čak i od Hrvatske, dok se pak ponovno Slovenija i Češka ističu kao najuspješnije priče.

Jaz između Hrvatske i zemalja Srednje Europe zorno je vidljiv i u grafikonu koji pokazuje neovisnost pravosuđa. Ovdje pak dolazi do velikoga srozavanja neovisnosti poljskih sudaca, no hrvatsko pravosuđe kroz cijelo promatrano razdoblje jedva pokazuje ikakav pomak nabolje. Slovenija i Češka još se jednom pokazuju kao predvodnice u pozitivnom smislu.

Premda, dakako, nije sve u brojkama, ovi rezultati teško nas mogu ostaviti ravnodušnima. Oni potvrđuju ono što velika većina građana instinktivno zna i osjeća, osim što možda nije svjesna kolika je razlika između Hrvatske i drugih sličnih zemalja.

Ususret predsjedanju Hrvatske Vijećem EU-a iduće godine, ususret velikoj obljetnici trideset godina demokratske tranzicije u našoj zemlji (1990.-2020.), kao i ususret činjenici da je hrvatskoj predloženici za članicu novog kolegija Europske komisije povjeren portfelj demokracije i demografije, s ponosom na daleki prijeđeni put od jeseni 1991., trebamo uprijeti snage i smoći hrabrosti idućim naraštajima ostaviti bolju, sretniju i pravedniju Hrvatsku za idućih dvadeset i osam godina.