Ima u tom filmu jedan lik koji ne izgovori nijednu riječ, niti ga ima i u jednom krupnom planu. Onako, skroz je sporedan, toliko sporedan da Radomir Sarađen, čovjek koji ga igra, nikad i nigdje s tom ulogom neće biti nominiran ni za kakvu nagradu - pojavi se u tri ili četiri kadra, a otprilike ga isto toliko puta protagonisti i spomenu. Autorski dvojac Grlić/Tomić dao je proteklih tjedana bezbroj intervjua i izjava, ali nigdje nisam vidio da ih je netko pitao (a ni sami od sebe o tome nisu nikome javno progovorili) ijedno pitanje o tom liku. U scenariju (objavljenom u istoimenoj knjizi) on nosi ime 'Trovač Pasa', što je scenarističko-daktilografski praktično, ali zapravo faktografski netočno: Trovač Pasa pse, naime, uopće ne truje, nego za sobom, po tlu, ostavlja kobasice u koje je ugurao krhotinice stakla, tako da psi ugibaju u najstrašnijim mukama, rasporenih želudaca i crijeva.

Trovaču Pasa, tom liku, negdje po sredini filma dogodi se i da mu majka kod kuće, zla ne sluteći, pojede jednu od tako pripravljenih kobasa, pa završi na Hitnoj i onda umre, ali ni to ga ne sprečava da nastavi svoju jezivu rabotu. Onda ga još i netko prebije na mrtvo ime (ko psa, reklo bi se) no tip i dalje ne odustaje: u inače dirljivom kraju filma, dok gledatelj sluti mogućnost nekakvog happy enda glavne priče, nekog zamislivog budućeg zajedništva u discipliniranoj uzajamnoj mržnji, Trovač Pasa pojavljuje se, sav zamotan i zagipsan, pa spušta na ulicu još jednu od svojih ustakljenih kobasica. Protagonisti filma će, za nadati se, nakon odjavne špice nastaviti nekim novim putem, barem malo drugačijim, ali on, pritajeni epizodist, ide dalje svojom bolesnom utabanom stazom, nesposoban bilo za kakvu katarzu.

Ne bojte se, nisam vam otkrio ono 'batler je ubojica', glavnu priču filma gotovo nisam ni spomenuo, niti to kanim. Sami pogledajte 'Ustav Republike Hrvatske' i sami zaključite što vas je volja. Ali za mene je taj, jedva primjetni, anonimni Trovač Pasa zapravo glavni lik Grlićeva remek-djela. Štoviše, on je (ponavljam - meni!) oštrije zrcalo hrvatske sadašnjice i od samih glavnih junaka i njihova zapleta. On je hodajuća metafora svih trovača naših svakodnevica, te nepregledne kolone pravovjernih proizvođača tuđih nesreća, nevolja i nedaća.

To su oni koji naglašeno javno, pred unaprijed dozvanim mikrofonima i kamerama mole protiv abortusa jedne (znaju oni i koja je i kuda se kreće!) nesretne žene koja se, pritisnuta tko zna kakvim sve životnim tegobama, odlučila na pobačaj, potpuno svjesna da će joj to tjelesno iskustvo obilježiti dušu do smrti. To su oni kojima se sviđa to što su prisavske porte pretvorene u knauf-verziju rajskih dveri, kroz koje samo odabrani mogu proći. To su licemjeri koji desetljeće i više sišu proračunsku sisu, a drugima spočitavaju isto to, samo zato što ti drugi imaju drugačije mišljenje o ustašama. To su oni kojima je skroz okej da se vjeronauk (tobože izborni predmet) u hrvatskim školama naučava u redovnoj satnici, dok na drugi strani jezik i tjelesni odgoj (obavezne predmete!) klinci moraju ići u suprotnu smjenu. To su oni koji naslijeđe komunjarskog pogleda na svijet mogu uočiti svuda osim u ogledalu, oni koji iz zapećka svoje beznačajnosti prepravljaju tuđe stihove i stavljaju ih u školske udžbenike, oni koji djecu uče da su svinje (pisao sam jednom o tome ovdje) svi oni koji se ne mole. To su oni koji će priječiti da za ministricu kulture bude imenovana, ma čak i predložena, žena kojoj zamjeraju to što joj je, između sto drugih filmova, promaknuo i onaj vrlo dvojbeni danski dokumentarac, ali se istovremeno zalažu da ministrom kulture ostane tip koji je, sasvim otvoreno i namjerno novcem hrvatskih građana, sufinancirao knjige četničkog rehabilitatora i revizionista. To su oni koji se za jednu od formalno najčasnijih dužnosti u državi kvalificiraju lažnim predstavljanjem i primanjem ozbiljno visokog mita u stranoj banci, to su oni koji će 'lijevim jajem' nazivati suradnice koje bi samo da se poštuje zakon i procedura...

Nepregledna je, kažem, i beskrajna kolona svih tih naših Trovača Pasa, terabajti bi mi još trebali da ih ovdje sve spomenem. A ono što je još beskrajnije, to je njihova imunost: baš kao i u filmu, Trovači Pasa jedini preživljavaju sve probleme bez i trunka katarze ili barem samoispitivanja, posve predani svojoj trovačkoj misiji, i jedino njoj. Ljudi, hej, ako im se ne suprotstavimo, možda i nismo drugo nego psi.

PS: Da sam na mjestu Andreja Plenkovića, neko bih vrijeme izbjegavao kobasice, bilo kakve. Za svaki slučaj.