Veseli kada vidimo kako grad, taj inteligentni samoživi sustav, još uvijek obiluje prostorima koji se žilavo odupiru našim suludim propisima i kontroli. Jedan je takav prostor gradska plaža na kojoj ćete, usprkos besprijekornom kanonu mladosti i ljepote koji suvremenom čovjeku brani pokazivati debljinu ili starost, moći razgolititi svoje 'nesavršeno' ljudsko tijelo
Ne govorim o turističkim, monokulturnim, plažama poput razvikanih žala za 24-satni provod. To su tek privremeni, silikonski javni prostori koji su jednako isključivi jer ne služe susretanju različitosti koja je gradu svojstvena.
Mislim na plaže malih mjesta koje je zaobišla najezda trgovaca i potrošača. Ili plaže gradova koji su dovoljno veliki da ih navala turista ne može (barem za sada) izbaciti iz ravnoteže i narušiti odnos između drame gradskog života i nepatvorenosti prostora na kojima se ta drama svakodnevno odvija. Upravo je gradska plaža, pogotovo tijekom toplijih mjeseci, vrlo osebujan javni prostor. Specifičan i zbog toga što je javna golotinja mnogo prirodnija nego u ostalim javnim prostorima.
Idemo na Bačvice…
Takve su i splitske Bačvice koje se većinu godine koriste poput pravog gradskog trga. Obgrljena gradom s tri strane, duga pličina po kojoj se može šetati i morski nedogled prema Braču, tri su fantastična preduvjeta za gotovo antički urbani karakter ove plaže. Dakako prava pješčana pjaca nastaje u trenutku korištenja, a najbolja je u vrijeme svibanjskih i lipanjskih dana kada zatopli more ili onih dugih popodneva babljeg ljeta kada više nema ležaljki i štandova: susjedska ogovaranja i ljute prepirke, djeca koja uče plivati, igre s loptom, šetnja zaljubljenih tijela koje će postati strasni zagrljaji kad se priviknu na temperaturu mora.
Naravno da mnogo toga treba pripisati mediteranskoj prirodi. More i zvizdan priječe mediterance da se osamljuju u svoja četiri zida poput kontinentalaca, nego su gotovo prisiljeni izaći na pjacu među druge ljude kako bi uhvatili malo zraka ili se razgolitili da se okupaju. To nije kultura težačkih žena u crnom nego ona pradavna, antička bit mediteranske kulture otvorenog gradskog prostora koja je sažeta upravo u tom razgolićenom kontaktu mnogih različitih tijela. Kao da sama neposrednost grčke demokracije izvire iz praktične neposrednost polunagih tijela koja zajedno proizvode grad (onomad samo muških, doduše - bez žena i robova) i ono Aristotelovo 'Isti ljudi ne čine grad' odzvanja kao davni eho na splitskoj gradskoj plaži. Tijela stara i mlada, velika i mala, otromboljena, zategnuta, dlakava, obrijana, mršava i debela, sva su zastupljena. Jedno je svima isto - sva su sretna i nasmijana. Možda baš zato što je sasvim normalno biti to što jesu, različitost tijela u izravnom dodiru. Kao da i sama demokracija polazi od te golotinje koja oslobađa, jer smo u njoj svi ravnopravni.
207987,205688,201001,189265
Privremena ravnopravnost
Zato je gradska plaža važna. Upravo zbog te praktične privremene ravnopravnosti. 'Ispod pločnika je plaža', kaže slobodarski situacionistički slogan i udara kritiku modernog grada asfalta i kontrole kojemu se plaža odupire. Odupire se onom smiješnom paradoksu da je napredak modernog grada neizbježno popraćen nazadovanjem javnog prostora. Jer, baš kao što komercijalizacija zatvara javni prostor pretvarajući trgove u trgovišta, isključujuća golotinja također mijenja protokole korištenja javnog prostora te u konačnici pridonosi istom trendu.
Plaže su gradske u onoj mjeri u kojoj su dostupne svojim građanima. Nažalost, mnoge su se gradske plaže posljednjih godina počele naplaćivati i natrpavati sadržajima koji posredno isključuju građane. Radi li se o naplati ulaza, zauzimanju prostora štandovima i kafićima ili jednostavno dominacijom festivalskih sadržaja za 'mlade i lijepe', isto je. I na splitskoj gradskoj plaži imamo koncesionara koji minimalno ulaže, a ustrajno krčmi prostor plaže kafićima i ležaljkama u ona dva mjeseca u godini kada je socijalna ravnoteža dovedena do ruba. Od štandova i iznajmljenih suncobrana teško da se nađe mjesta za lokalni šugaman.
Očekivano, mnogi će opravdanje naći u aktualnoj besparici gradskih proračuna. Ipak, ako napokon shvatimo da je ta nakupina kuća koju nazivamo grad, osjetljiv ekosustav u kojem moderni čovjek provodi većinu životnog vijeka te da to nije samo geometrijski prostor nego organski produžetak naših tijela, onda je odustajanje od vlastite gradske plaže pomalo kao kada siromah odluči prodati vlastiti bubreg kako bi se spasio od gladi. Mnogo je takvih očajnika među našim obalnim gradovima.
