Ulazak u Europsku uniju postavljen je već odavno kao ‘biti ili ne biti’ ove države. Naravno, uđemo li u Uniju 1. srpnja, ništa se bitno baš toga dana neće promijeniti; do promjena će doći postupno i dugoročno. No, ako ne uđemo, sve će se promijeniti upravo toga dana. Nade će potonuti, a izronit će beznađe i apatija. Političari koji ionako šeprtljaju, pokušavajući kako-tako ispunjavati briselske zadatke, naći će se u situaciji da moraju osmisliti nove strategije djelovanja.

U hrvatskim medijima, neizvjesnost slovenske ratifikacije potpuno zasjenjuje izvještavanje o onome što sami radimo. A što zapravo radimo, odnosno, što naša Vlada radi, teško je reći. Iako je riječ o sudbonosnim pitanjima za sve građane, pa bi građani morali biti itekako informirani, pravih informacija, nažalost, nema, a kad ih i ima, pitanje je jesu li točne.

Magla na službenom webu

Na hrvatskoj web stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova - kliknete li na ‘Hrvatska i EU’ - najnovije što ćete pronaći su hrvatski prijevodi Sveobuhvatnog izvješća Europske komisije za 2012. i Priopćenja Europske komisije Europskom parlamentu i Vijeću o Sveobuhvatnom izvješću (oba su iz listopada 2012.). Na engleskoj web stranici istog Ministarstva kad kliknete na ‘RH-EU’ zadnja novost - baš tako pod egidom ‘novosti’! - je iz lipnja 2011. kad je Hrvatska formalno zatvorila pregovore o pristupanju. Tu čak nećete naći ni Izvješće iz 2012., već tek ono iz 2011.

Ne bi li hrvatski građani na tim stranicama morali moći saznati što se događalo nakon tih dokumenata Europske komisije, odnosno što sve Ministarstvo i Vlada poduzimaju kako bi ispunili zadane im zadatke u tim dokumentima? Kada su, kako i koji zadatak obavili? Kako se, primjerice, povećava sposobnost prevođenja i redakture pravne stečevine kako bi se taj zadatak mogao dovršiti prije pristupanja? Ne bi li inozemni posjetitelji web stranice morali moći pronaći bar zadnje Izvješće iz 2012., ako već ne i sve ono što se poduzimalo nakon njega?

Na hrvatskoj web stranici Vlade, kad kliknete na ‘Hrvatska i EU’, i to tek nakon što pronađete izbornik i probijete se kroz njega, jer nema direktne kućice za tu rubriku, zadnja vijest je iz studenog 2012. kad se potpredsjednik Mimica sastao s veleposlanikom Vandorenom. Zadnje priopćenje za javnost je iz travnja 2012. kad se potpredsjednik Mimica sastao s povjerenikom Europske komisije za poljoprivredu. Ne bi li najvažnija tema ove države trebala biti bar istaknuta na naslovnici, ako već nije i redovito popunjavana relevantnim vijestima?

Na engleskoj web stranici Vlade nema čak ni posebnog dijela o EU-u, a pod općim tekućim novostima, najažurniji je članak o tome što je Ministrica vanjskih poslova rekla saborskim zastupnicima 25. siječnja ove godine. Tog teksta, međutim, nema i na hrvatskoj web stranici.
Uistinu je zabrinjavajuće da se Vlada, koja toliko voli isticati svoju otvorenost prema građanima, nema potrebe stvarno njima i otvoriti, te ih barem kvalitetno informirati. Vlada bi morala shvatiti da tvitanje i fejsanje nisu i ne mogu biti pokazatelji stvarne otvorenosti i stručne komunikacije s građanima. Bez prethodnog kvalitetnog informiranja, javnost ne može ni kvalitetno komunicirati. A koliko su točne i one informacije koje se nude na kapaljku?

Transparentnost, nula bodova…

I u naslovu i u prvom odlomku članka objavljenog na engleskom webu Vlade Ministrica vanjskih poslova tvrdi da je ‘Hrvatska ispunila svih deset zahtjeva iz zadnjeg Izvješća Europske komisije’. Zatim nastavlja da je ‘Hrvatska pripremila modele restrukturiranja i privatizacije za brodogradilišta Brodosplit i Brodotrogir, te da je model za 3. maj u finalnoj fazi pregovora s Europskom komisijom’, te ‘da se radi na tome da se osigura da se ugovori finaliziraju i potpišu u veljači ili ožujku’. U istom se članku navodi da je Ministar gospodarstva izjavio da je ‘ugovor o privatizaciji Brodosplita dogovoren s Europskom komisijom i očekuje se da će biti potpisan krajem veljače’, te ‘da bi ugovor za Brodotrogir mogao brzo biti spreman za potpis, dok je novi program restrukturiranja za 3. maj podnesen na razmatranje Europskoj komisiji i trebat će proći nekoliko mjeseci da se dogovori tekst ugovora o privatizaciji’. Ministrica vanjskih poslova na to izjavljuje da ‘su se povjerenik Europske komisije za konkurentnost, nadležan za brodogradnju i naš Ministar gospodarstva rukovali i da je taj posao završen’.

Nažalost, taj posao će biti završen tek kad se zaista ispuni zahtjev – tek jedan od deset ključnih – koji konkretno glasi: ‘Potpisati ugovor o privatizaciji brodogradilišta Brodosplit i donijeti odluke koje su nužne za nalaženje održivog rješenja za brodogradilišta 3. maj i Brodotrogir kako bi se dovršilo restrukturiranje hrvatske brodograđevne industrije’. Svi se, naravno, nadamo da će se sve to i dogoditi, i to na vrijeme, no to je jedno, a ustvrditi da je ‘Hrvatska ispunila svih deset zahtjeva’ je nešto posve drugo.

…a uključenost u minusu

Baš ovih dana se u Europskom parlamentu raspravlja o Hrvatskoj, pa neki od parlamentaraca zagovaraju i uvođenje nadzora nad Hrvatskom i nakon ulaska u Europsku uniju. U dokumentu na temelju kojeg se raspravlja, između ostalog se predlaže ‘da se od hrvatske vlade zahtijeva da ispuni deset specifičnih zadataka istaknutih u Sveobuhvatnom izvješću Komisije i nastavi sa svim ostalim potrebnim reformama; naglašavajući da taj proces mora biti proveden na transparentan i inkluzivan način, u najvećoj mogućoj mjeri uključujući hrvatski parlament i civilno društvo’. Kratkom posjetom web stranicama Vlade i Ministarstva vanjskih i europskih poslova lako je zaključiti u kojoj se mjeri taj proces provodi na ‘transparentan i inkluzivan način’ i u kojoj su mjeri civilno društvo, pa čak i sâm Hrvatski parlament u njega uključeni.

Istina je - kao što ministrica izjavljuje u jednom članku, također na webu Vlade, komentirajući raspravu u Europskom parlamentu - da je ‘Europa slobodno područje na kojem svatko može govoriti što hoće’, istina je i da u Europskom parlamentu zaista sjedi šaroliko društvo s različitim interesima (no, u kojem to ne sjedi?), ali istina je također i da valja pažljivo osluškivati glasove koji iz tog Parlamenta dolaze. Europska komisija će uskoro u taj isti Parlament poslati najnovije izvješće o Hrvatskoj i ti isti parlamentarci će o njemu raspravljati.

Uostalom, da i nema tih europskih parlamentaraca koji žele da proces ispunjavanja deset zadataka i provedbe ostalih potrebnih reformi bude ‘transparentan i inkluzivan’, svaka bi vlada - a naročito ona koje se obvezala na Partnerstvo za otvorenu vlast - to morala na taj način i raditi. Razine transparentnosti i inkluzivnosti možda i nisu najvažniji aspekti hrvatskog pristupanja EU-u, ali su itekako indikativni pokazatelji razine stvarnog približavanja europskim vrijednostima, a mogu imati i dalekosežne posljedice.