'On je bio diktator, samodržac i zločinac koji je donio veliko zlo srpskom narodu. Pa, on je ubio više Srba nego li Hitler i na to stalno moramo podsjećati naš narod. Čim mi radikali dođemo na vlast, protjerat ćemo tog vampira s Dedinja, pa nek' ide slobodno u Zagreb i nek' počiva pored Stepinca...'.

Izjavio je to nedavno vođa Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj u kontekstu 125 godina rođenja Josipa Broza Tita i vlastitog pokušaja da uoči početka rata 1991. oskrnavi Titov grob simboličnim zabijanjem kolca. Šešeljev ritual nije, dakako, uspio ne zato što glogov kolac iz legendi o vampirima teško može probiti granitnu grobnicu, nego zato jer nije niti zamišljen kao stvarni već kao simbolični čin obračuna s Titom koji je u očima radikalnog i ridikuloznog srbijanskog političara isključivo zlo.

Šešeljev je primjer obračuna s Titom - i u prošlosti i danas - među najbizarnijima na političkoj i društvenoj sceni u Srbiji, ali istodobno i dio višedesetljetnog kontinuiteta napada ideologa i praktičara velikosrpskog programa na Josipa Broza Tita. Od notornog memoranduma SANU-a iz 1986. i uspona režima Slobodana Miloševića, preko pokretača i izvršitelja agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo u 90-ima do pojedinih aktera današnje srpske politike. Svima je njima Tito simbolički  vampir koji je osobito (kon)federalizacijiom Jugoslavije Ustavom iz 1974. trajno onemogućio političku hegemoniju i teritorijalnu ekspanziju unutar bivše države.

Tito u fokusu političke trgovine  

Kada se danas u Hrvatskoj čuje pojedine domaće političare kako s manje ili više strasti, a odreda iz vlastitih partikularnih interesa, konkretno zbog ostanka ili dolaska na vlast, govore na temu promjene Trga maršala Tita u Zagrebu, nije posve jasno slažu li se glede Titove uloge u povijesti s Vojislavom Šešeljem ili s, primjerice, prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Da ishod izbora za Gradsku skupštinu Grada Zagreba nije bio tako tijesan i da za skupštinsku većinu neće trebati raditi kompromise kakvi u prošlosti ne bi niti bili potrebni, Trg maršala Tita ne bi se odjednom našao u fokusu političke trgovine.

Ovako stari-novi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić može računati na pet vijećničkih glasova s liste predvođene Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem jedino promijeni li naziv zagrebačkog trga s Titovim imenom. U međuvremenu je i HDZ, koji je na lokalnim izborima u glavnom gradu 2017. ostvario jedan od najgorih rezultata u proteklih dvadeset i sedam godina (od ovogodišnjeg rezultata za Gradsku skupštinu od 11,96%, jedini je HDZ-ov slabiji rezultat na lokalnim izborima u Zagrebu onaj iz 2000. s 11,60%), potvrdio da će također glasovati za promjenu naziva Trga maršala Tita.

Ostvari li se koalicija između stranke Milana Bandića, liste Brune Esih i HDZ-a, u Zagrebu će sljedeće četiri godine na vlasti biti što dojučerašnji, što sadašnji politički suparnici. Nema veze što je Milan Bandić godinama predvodio zagrebački SDP i do jučer nosio bedž s Titovim likom, a Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović došli, pa otišli s HDZ-ove liste i HDZ-u direktno konkurirali u Zagrebu. Jer – ovakva se rijetka prilika ne propušta. Ni ideološka ni komunalna. Uostalom, čime bi se bavila Bruna Esih nakon što u petnaest godina znanstveno-istraživačkog rada nije uspjela ni magistrirati ni doktorirati na račun države.

Što je ostalo od tuđmanizma 

Međutim, sadašnji se HDZ, čije je zagrebačko vodstvo iz elementarne političke odgovornosti zbog katastrofalnih izbornih rezultata trebalo odmah odstupiti, odlukom u vezi osporavanog naziva uvelike distanciralo od svog utemeljitelja Franje Tuđmana. Pitanje je je li to više uopće isti idejni spoj s kojim je Franjo Tuđman kao predsjednik HDZ-a pobijedio i 1990., i na kasnijim izborima.

Kad aktualni predstavnici HDZ-a pokušavaju objasniti zašto će 2017. glasovati za promjenu naziva Trga maršala Tita, uglavnom redaju besmislice. Pritom je dovoljno navesti izjavu aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, koji na pitanje zašto Franjo Tuđman nikad nije bio za ukidanje naziva Trga maršala Tita odgovara tezom da je u vrijeme velikosrpske agresije Franjo Tuđman otvorio to pitanje, ne bi bilo pobjede u Domovinskom ratu.

O političkim dometima, znanju i doprinosu hrvatskim nacionalnim interesima Gordana Jandrokovića najbolje govori vrijeme dok je kao jedan od najbližih suradnika Ive Sanadera bio ministar vanjskih i europskih poslova. U odnosu na njega Franjo Tuđman je, slagali se s nizom njegovih poteza ili ne, bio i ostao jedan od najutjecajnijih hrvatskih državnika 20. stoljeća. A to je Franjo Tuđman isto mislio i o Josipu Brozu Titu što je više puta potvrdio u svojim javnim nastupima kao predsjednik HDZ-a, već tijekom izborne kampanje 1990. Na primjer, u intervjuu tadašnjem Radio Zagrebu između dva izborna kruga kada je Tita istaknuo kao vođu antifašističkog pokreta, zagovornika načela federalizma u Jugoslaviji na čijem se ustavnom temelju Hrvatska i osamostalila te kao borca protiv velikosrpskog ekspanzionizma i prije i poslije Drugog svjetskog rata.

Josip Broz Tito je, naravno, bio i na čelu jednoga totalitarističkog sustava čije su žrtve u poraću i kasnije bile mnogobrojne. Druga Jugoslavija se tijekom njegove vladavine održavala kroz represivnu diktaturu i kult ličnosti i sve to također mora biti predmetom jasne evaluacije. Baš kao i neprijeporna povijesna činjenica navedena u Ustavu Republike Hrvatske da su temelji hrvatske državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata izraženi, nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.), u odlukama Zemaljskoga antifa­šis­tič­kog vijeća na­rodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Taj je antifašistički pokret u Hrvatskoj predvodio upravo Josip Broz Tito u vrijeme globalnog rata između rasističkih agresora odgovornih za više od pedeset milijuna ubijenih i antifašista različitih političkih predznaka.

Gdje bismo bili danas?

Da je kojim slučajem pobijedio Adolf Hitler sa svojim rasnim zakonima, pitanje je tko bi danas živio u Hrvatskoj i bi li Hrvatska uopće postojala. Hrvatska je pobjedom antifašista u zemlji i svijetu 1945. vratila ključne elemente državnosti, objedinila i proširila svoj teritorij od Istre do Baranje, od Rijeke preko Zadra do Lastova te se našla na pobjedničkoj strani nakon Drugog svjetskog rata. To ni približno ne isključuje zločine koje je u ratu i nakon njega počinila saveznička strana. I za to je potrebno znati povijest.

Franjo Tuđman taj je aspekt povijesti znao inkorporirati u suvremeni politički program i zbog toga je bio protiv promjene naziva Trga maršala Tita u Zagrebu. Jer je znao koja je Titova uloga za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost važnija. Hoće li to znati i vijećnici u zagrebačkoj skupštini kad budu pokazali jesu li svojim mišljenjem o Titu bliži Franji Tuđmanu ili Vojislavu Šešelju...        

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u tekstu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala