Ako su ga novine dobro prenijele, on je zatražio od hrvatskih vlasti da hitno 'zabrane' održavanje tih misa. Kako, pobogu, zabrane?! Nekim ukazom, dekretom hrvatske Vlade? Ili naredbom gradskih vlasti u Zagrebu, Splitu i gdje već, koje bi se čitale na gradskim trgovima?

Potpuno se slažem da bi se nešto moralo moći poduzeti. Ali, i kad bi tužiteljstvo Mladena Bajića ili ministarstvo Ranka Ostojića podiglo tužbu protiv svećenika ili redovnika koji drže mise za Pavelića – što mi izgleda sasvim opravdano – to još uvijek ne bi bilo zabrana. Poslije tužbe slijedio bi, valjda, nekakav sudski proces, s pravom žalbe i tužitelja i tuženih, pa tko bude uvjerljiviji, po njemu bi se pravda i mjerila. Iako tu prave dileme zapravo nema. Dakle, fulao je ovdje Zuroff, i to bi, velim, mogla biti stanovita izlika za Josipovića.

Ali, fulao je još i više hrvatski predsjednik. Svoju, rekoh, najkatastrofalniju izjavu dosad dao je jer je preuzeo na sebe ulogu pravosudnih tijela koja su jedina nadležna reći koliko su ove mise 'privatni čin', a odmah zatim i jer nije konstatirao odgovornost vrha crkvene hijerarhije. To je mogao, još više morao, iz jednostavne činjenice što mise za ustaškog poglavnika nisu pale s neba – pod nebom ovdje mislim na oba njegova značenja – nego su fotografski vjeran odraz općeg stanja u ovdašnjoj Katoličkoj crkvi.

Kaptol i Pavelić – povijest bolesti

Ne, ne mislim da netko u vrhu Crkve u tajnosti naručuje mise za ustaškog poglavnika. Nekako vjerujem da barem ondje znaju da bi u tim misama trebalo poći od Pavelićevih zločinačkih grijeha prije nego što se zatraži odrješenje od njih, a to se, koliko znam, nikada nije dogodilo. Ali, kada vidiš s kakvom je lakoćom suspendiran don Ivan Grubišić, a da nikome ne pada na pamet barem se ograditi od Pavelićevih misnika, slobodan si zaključiti da mise za poglavnika možda i nisu u skladu s voljom crkvenih vlastodržaca, ali bogami nisu ni protiv.

To je slobodno pretpostaviti i zato što je Kaptol imao bezbroj prilika da odlučno osudi Pavelića i njegov bezbožni režim, ali je on bio odlučniji u tome da te prilike ne iskoristi. Ono malo mlakih pokušaja da se to napravi izjalovilo se u kukavnom relativiziranju Jasenovca Bleiburgom, iako i minimalno poznavanje povijesnog slijeda i još minimalnije logike govori da, ako se već relativizira, može samo obratno. No, crkveni vrh ostaje do grla ukopan u tom svom obranaštvu, što se najbolje vidjelo za mukom iskamčenog posjeta nadbiskupa Bozanića Jasenovcu, kada je izbjegao otići do Kamenog cvijeta.

Stao je na pola puta i to simbolički savršeno uprizoruje moralnu poziciju vodstva Katoličke crkve danas, koju onda dodatno potkopavaju drugi gafovi, od kojih mene, o tome sam ovdje već pisao, posebno živcira jedan. Kada, naime, u tom vodstvu potežu Alojzija Stepinca kao svijetli primjer suprotstavljanja ustaškim zlodjelima, upravo sljepački previđaju da time izriču najpaklenskiju kritiku na vlastiti račun. Stepinac nije bio baš tako junačan i pravdoljubiv kako oni tvrde, ali u onim opasnim vremenima on je doista bio puno hrabriji i čovječniji od njih danas u miru, kada im ništa ne prijeti, štoviše, zaštićeni su poput ličkih medvjeda.

Zato mi izgleda groteskno da oni nekome nabijaju na nos Stepinca jer bi, sasvim suprotno, Stepinca trebalo nabijati na nos njima. Ali, naši su crkveni autoriteti u pravilu pošteđeni takvih prigovora i zato se oko njihovih mantija stalno i pletu afere koje zemlju vraćaju u nedovršenu prošlost, pa joj iz inozemstva stižu paprene packe i što je ide i, kako vidjesmo, što je ne ide. Da se razumijemo, ni u vrlo hvaljenim primjerima, kakav je njemački, denacifikacija Crkve nije išla glatko, vuklo se to i dobrih tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata.

A i tada se nije dogodilo zato što je njemački crkveni vrh to žarko želio, nego više pritiskom odozdo, iz crkvenih i teoloških antifašističkih krugova. Kod nas takve unutarcrkvene opozicije nema jer i ono čega je bilo uglavnom je pomrlo, ostao je praktički samo Grubišić, sada više ni on, a i opozicije izvan Crkve, žalibože, jedva da ima. Paradoksalno, ali, kad malo pogledaš, crkveni vrh je još najviše problema imao s Tuđmanom. On nije dozvoljavao da mu ti 'univerzalisti', kako je sumnjičio popove u 'Bespućima', previše prčkaju po hrvatskom nacionalnom pitanju (sukob s Kuharićem oko BiH), pa iako je Katolička crkva bila samo drugo lice državne vlasti, nije tu bilo baš toliko idile koliko se misli.

Prije se o idili može govoriti nakon što su vlast preuzeli Račanovi reformirani postkomunisti, a po svemu sudeći jednako pomirljivo i popustljivo, ili i više, postavit će se prema Kaptolu nova vlast. Uostalom, Milanovićevi kukurikavci već su nagrađeni tekstom dobrodošlice u Glasu Koncila, istina uz napomenu da su oni i Josipović došli na vlast sa samo 25-30 posto glasova, što je očito priprema za slučaj da iznevjere crkvena očekivanja. Ali, bez brige, toga nema na vidiku. Radimir Čačić, uz Slavka Linića glavni donosilac loših vijesti iz vladajućeg peradarnika, donio je baš Crkvi sasvim rijetku dobru vijest – u ugovore s Vatikanom neće se dirati.

To znači da će četiristotinjak milijuna kuna koje godišnje kapnu Crkvi i dalje uredno dotjecati svećenicima, redovnicima i svim ostalima, uključujući i one koji se svake godine tronuto sjete Pavelića. Na ovo su vrisnuli neki ovdašnji komentatori, ironično predbacujući novoj vlasti da se, tek što je ostvarila izbornu pobjedu, nje odrekla podijelivši je s desnicom, usto traže da se Milanović ogradi od pohvala Glasa Koncila i sve tako. Ali, to je naivno lupanje štapom po vodi. Kukuriku se ponaša točno u skladu s dvoma postulatima prisutnim ovdje i šire u Europi.

Prvo, u političkim i ekonomskim centrima Europe i svijeta uvijek se mogu više osloniti na lijeve, ili 'lijeve' vlade, posebno u postkomunističkim zemljama, da će poslušno provoditi sadašnji model kapitalizma i antikriznih mjera za njegovo spašavanje, koliko god oboje promašeni bili. Milanovićeva vlada već je dala dovoljno signala da će tako i s njom biti, posebno najavom novog vala privatizacije, iako nije provedena baš nikakva analiza što je dosad njome postignuto, a što upropašteno. Očito još funkcionira kompleks krivice za socijalizam, pa čak i za kapitalističku 'državu blagostanja', usput sasvim suvišan (Clinton je, recimo, bio ekonomski puno uspješniji od oca i sina Bush).

Drugo, spomenutom kapitalističkom modelu u Hrvatskoj, ali i šire, najviše se suprotstavlja desnica koja na ovoj krizi raste, što je grijeh propusta ljevice jer su na tom humusu niknule izrazito desne nacionalističke autokracije, koje sve otvorenije očijukaju s idejama profašizma, najvidljivije u Mađarskoj. U Hrvatskoj najveći kapacitet za to otklizavanje u desne poludiktature čuči baš u Katoličkoj crkvi, iako ona, srećom, nema talenta da odabere političke saveznike jer su joj to posljednjih godina samo male, beznačajne desničarske stranke.

Ali, u pogodnom trenutku ona se ipak može okoristiti nekim masovnijim nezadovoljstvom novom vlašću i zajahati Hrvatsku, pogotovo ako bi to obuhvatilo braniteljske udruge, i zato se u njih, ovaj put po najavi samog Milanovića, također neće dirati. Ukratko, Kukuriku će popustiti gdje god naiđe na tvrdo u provedbi 'pravog' kapitalizma, i to već sasvim sliči na Račanovo povijanje pred nekada moćnim antihaškim lobijem.

Doduše, Milanović s tim lobijem više neće imati tolikih problema, što ne znači da neće uopće, ali mu je zato teže zbog ove krize koje u Račanovo vrijeme nije bilo jer je tada Hrvatska godišnje rasla po danas nezamislivim stopama od četiri-pet posto. I tu je zamka koja vreba ovu vladu. Ako ne iščupa zemlju iz ekonomskog sunovrata, a uz najavljene mjere šanse joj nisu bogzna kakve, nikakvo udvaranje desnici neće joj pomoći. Ali su zato dobri izgledi da joj otvori put prema vlasti.