Posljednjih dana u mnogim dijelovima Europe svjedočimo mirnim, no ponekad i nasilnim ili potencijalno nasilnim prosvjedima protiv javnozdravstvenih mjera vezanih uz trenutnu pandemiju. Dio tih prosvjeda svakako je moguće tumačiti kao priliku da različite društvene skupine izraze svoje nezadovoljstvo trenutnim europskim vladama, pa svoj bunt kanaliziraju kroz prizmu mjera protiv koronavirusa. Ponegdje se javljaju ekonomski i društveni argumenti protiv pojedinih mjera, njihove učinkovitosti ili svrsishodnosti ili pak bojazan da mjere idu nauštrb ustavno zajamčenih prava i sloboda.

Međutim među raznolikim prosvjednicama javlja se nezanemariv dio onih koji tvrde da je na djelu nekakva velika zavjera, da virusa ili nema ili uopće nije tako smrtonosan, a najveću pažnju privlače oni koji rogobore protiv cijepljenja i napora javnih vlasti da se cijepi što veći postotak pučanstva. Premda se nekome može činiti da je otpor cijepljenju novi fenomen, uvjetovan novošću kako virusa SARS-CoV-2, tako i cjepiva, radi se o dugotrajnijem, strukturnom fenomenu nepovjerenja u znanost i tehnologiju.

Od krava do autizma

Potkraj 18. stoljeća Edward Jenner otkrit će da zaraza kravljim boginjama stvara imunost od svojeg teško smrtonosnog srodnika, velikih boginja. Ovo epohalno otkriće posljedično će spasiti stotine milijuna ljudi od smrti. Pa ipak, ovaj engleski liječnik i svi koji su ga nasljedovali u naporima da cjepivima odagnaju ovu i druge opake zarazne bolesti u svoje su vrijeme, ali i danas, počesto doživljavani s mješavinom poruge, nerazumijevanja, straha i optuživanja za kojekakve opačine. Inače, valja spomenuti da Jenner zapravo nije otkrio cijepljenje, već je nastavio ono što je još 1721. započela književnica, lady Mary Wortley Montagu, koja se s procesom inokulacije kao načinom borbe protiv boginja upoznala u Osmanskom Carstvu, u kojem joj je suprug službovao kao veleposlanik. Treba podsjetiti i da najraniji zapisi o cijepljenju protiv boginja sežu u drevnu Indiju i Kinu. Najstariji pouzdani zapisi upravo su s dvora kineskog cara, tako da se s pravom može reći da istočna Azija nije samo ishodište mnogih epidemija i pandemija, već i i izvor njihovog rješavanja, odnosno suzbijanja.

Tijekom 19. stoljeća protucjepiteljske udruge tvrdile su kako je 'nečuveno' to da bi se čovjeku ubrizgalo nešto od životinje, k tome još krave, te da cijepljenje nije učinkovito jer cijepljeni i dalje mogu biti zaraženi, no dobivaju blagi oblik bolesti. Protivnici cijepljenja posebice su apelirali na zaštitu djece i tvrdili da oni štite najmlađe i najranjivije, a cjepitelji šire grozote među klincima. Iz otpora cijepljenju protiv boginja u britanskom će pravnom sustavu nastati ono što danas zovemo prizivom savjesti.

Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća proširit će se slabo razumijevanje jedne studije koja je sugerirala da DI-TE-PER, kombinirano cjepivo protiv difterije, tetanusa i hripavca, kojim se desetljećima standardno cijepi dojenčad, ima negativne neurološke posljedice. Premda se ispostavilo da se radi o blagim i zanemarivim nuspojavama, ova je studija izazvala val roditeljskih udruga koje su počele osporavati cijepljenje ne samo ovim cjepivom, već i drugima u kalendaru vakcinacija za predškolsku i školsku dob. Posljedično je u anglosaksonskim zemljama, u kojima se širila ova dezinformacija, došlo do pada cijepljenosti i čak triju epidemija hripavca.

Možda najutjecajnija među protucjepiteljima, također jasno pobijena, jest studija Andrewa Wakefielda, objavljena 1998. u Lancetu, jednom od najstarijih i najuglednijih medicinskih znanstvenih časopisa u svijetu. On je u svojoj studiji opisao potencijalnu vezu kolitisa (upale debelog crijeva), nekih oblika autizma i MMR cjepiva, kombiniranog cjepiva protiv ospica, zaušnjaka, rubeole i varičela (vodenih kozica). Međutim ispostavilo se da je Wakefield bio višestruko u sukobu interesa, tj. povezan s odvjetničkim uredima što su zastupali udruge roditelja koji su sudski htjeli dokazati štetnost cjepiva. Također se pokazalo da je Wakefield manipulirao podacima i lažno prikazao svoje nalaze kako bi potkrijepio tezu o vezi između autizma i cjepiva. Članak je naposljetku povučen, a Wakefield kažnjen oduzimanjem liječničke licence. Nažalost, ova studija i dalje ima odjeka među roditeljskim udrugama te je zaslužna za novi val protucjepiteljskih sentimenata. Upravo zbog takvih ideja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji 2018. godine dramatično je pala cijepljenost, što je jug Hrvatske dovelo na rub izbijanja epidemije ospica te time ozbiljno ugrozilo zdravlje mnoštva djece.

Loše informirani o bazičnim zdravstvenim znanjima

Osim pozivanja na nepouzdane studije ili tvrdnje da cjepivo nije dovoljno učinkovito, osporavatelji cijepljenja često sa sobom povlače čitav niz drugih stavova i uvjerenja kao odraz bilo manjka medicinske pismenosti, bilo prijemčivosti za jednu od brojnih teorija zavjera što se obično svode na to da postoji neka svjetska tajna vlada koja želi smanjiti svjetsku populaciju i kontrolirati ju, mahom putem cjepiva ili neke komunikacijske tehnologije, a takve predodžbe o globalnim urotama nerijetko se ispostave kao protužidovske u svojoj srži.

Ranije ove godine objavljeno Eurobarometrovo istraživanje o povjerenju građana u znanost i tehnologiju pokazalo je da u mnogim dijelovima Europske unije postoji problem niske zdravstvene (i znanstvene) pismenosti, što pak posljedično može utjecati i na stav građana o načinu borbe protiv sadašnje pandemije, pa tako i o cjepivu. Nažalost, kao što možemo vidjeti iz priloženog grafičkog prikaza, hrvatski građani pomalo se ističu kao posebice skloni teorijama zavjera medicinske tematike, ali i lošoj informiranosti o bazičnim zdravstvenim znanjima. Povijesna je ironija to da je zemlja koja je svijetu dala Andriju Štampara, rodonačelnika javnog zdravstva i jednog od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, danas zemlja građana koji više vjeruju savjetima što ih pronađu u grupama na Facebooku nego svojoj liječnici obiteljske medicine.

I dalje najbolja stvar

Treba još jednom podsjetiti da je, uz sva svoja ljudska ograničenja, medicina u posljednjih dvjesto godina dramatično produljila očekivani ljudski vijek i smanjila smrtnost od niza opakih boleština, od kojih su tako reći do jučer ljudi umirali kao muhe. Upravo cjepiva odigrala su ključnu ulogu u suzbijanju smrtnosti. Da, cjepiva, kao uostalom i sve ljudsko, možda nisu uvijek stopostotno učinkovita i da, ponekad mogu imati i neke nuspojave (kao uostalom i antibiotici kojima se redovito šopaju bez puno pitanja i antivakseri i cijepljeni), ali dramatično smanjuju šanse za najgore, smrtne ishode i ponajbolji su način iskorjenjivanja zaraznih bolesti na našem planetu.