Zašto bi nas sve trebali zanimati njemački izbori i njihov ishod, odnosno nova vlada koja bi trebala proizaći iz pregovora što bi se mogli protegnuti ne još tjednima, već možda i mjesecima? Njemačka je središnja zemlja Europske unije i cijele Europe, kako politički, tako i gospodarski. U svjetskim razmjerima radi se o četvrtoj ekonomiji na svijetu gleda li se nominalni bruto društveni proizvod, odnosno petoj ako u obzir uzmemo paritet kupovne moći. U kojem će smjeru dalje ići Europska unija, uvelike ovisi o tome tko će iduće četiri godine davati ton u Berlinu. Za Hrvatsku, Njemačka je drugi izvozni te prvi uvozni trgovinski partner. Broj osoba s hrvatskim državljanstvom koje žive u toj zemlji otprilike je jednak deset posto ukupnog stanovništva Hrvatske. Što se dakle dogodilo na njemačkim izborima i u kojem se smjeru kreću stvari?

Nakon nestabilnosti Vajmarske Republike i užasa nacionalsocijalizma poslijeratnu je Njemačku desetljećima obilježavala stabilna vlast počivajući na postojanju dviju velikih političkih opcija, demokršćana (CDU i sestrinski, bavarski CSU) i socijaldemokrata (SPD) te značajno manjih liberala (FDP). Osamdesetih će im se pridružiti Zeleni, a ujedinjenjem i reformirana bivša istočnonjemačka komunistička partija, koja će 2007. dobiti svoj konačni oblik pod nazivom Ljevica, a prije četiri godine u Bundestag ulazi i euroskeptična te nacionalistička Alternativa za Njemačku. Stabilnost stranačkog sustava svoj je temelj dug niz godina imala u tome što su demokršćani i socijaldemokrati bili takozvane narodne stranke (Volksparteien), odnosno stranke koje su uspijevale dobivati široku biračku potporu različitih društvenih slojeva te svaka na izborima osvajati barem trideset, a počesto i preko četrdeset posto glasova. Stvari su se promijenile kada je dobar dio lijevih birača okrenuo leđa socijaldemokratima, razočaranima reformama socijalne politike i politike tržišta rada koje su provedene pod kancelarom Schröderom i njegovom crveno-zelenom koalicijom između 1998. i 2005. godine. Za dugo vrijeme ere Angele Merkel činilo se da CDU i CSU uspijevaju zadržati primat dok socijaldemokrati, paralelno s općom krizom socijaldemokracije u Europi, sve više gube status stožerne stranke u sustavu.

Međutim ovogodišnji rujanski izbori sve su izokrenuli i zapravo nanovo definirali cijeli stranački sustav.

Dobitnici i gubitnici

S jedne strane se može reći da su prevladale umjerenjačke snage dok su ekstremi na lijevome i desnome polu prigušeni, no s druge strane se ishod može tumačiti tako da dvije glavne stranke zapravo više nisu velike stranke dok nasuprot sebi imaju još tri opcije koje osvajaju dvoznamenkast broj glasova.

Stranka Ljevice pala je ispod izbornog praga od pet posto te ju je od potpunog potopa spasila takozvana alternativna prohibitivna klauzula, odnosno izborno pravilo da stranka koja osvoji barem tri izravna mandata u jednomandatnim okruzima može participirati i u raspodjeli listovnih mandata sukladno osvojenom postotku glasova. Armin Laschet i demokršćani vodili su snažnu negativnu kampanju, plašeći birače mogućnošću poslijeizborne većine socijaldemokrata, Zelenih i Ljevice, kakva postoji, te je isti dan u kojem su bili savezni izbori ona i potvrđena na pokrajinskim izborima u Berlinu. Pored toga, lijevo orijentirani birači koji su htjeli spriječiti Lascheta da postane kancelar odustali su od Ljevice te mahom glasali za socijaldemokrate kako bi pripomogli Scholzovim šansama da vodi sljedeću njemačku vladu. Alternativa za Njemačku izgubila je puno manje glasova te se zapravo održala na istim pozicijama, no razdire se u sukobima umjerenijeg i ekstremnijeg krila te se polagano pretvara u stranku koja osvaja glasove isključivo u socijalno depriviranim dijelovima bivšeg DDR sa slabije razvijenom demokratskom političkom kulturom i sklonošću birača autoritarnom pogledu na politiku.

Nasuprot tome, socijaldemokrati - kojima još nekoliko mjeseci prije izbora nitko nije prognozirao previše bajan rezultat temeljen na krajnje personaliziranoj kampanji oko Olafa Scholza, kancelarskog kandidata koji se svojom trezvenom i staloženom komunikacijom trudi projicirati auru nasljednika Angele Merkel - uspjeli su u fotofinišu prestići demokršćane prvi put od sada već davne 2002. godine. Zeleni su dugo stajali izrazito dobro u anketama te su u nekoliko navrata čak u ispitivanjima javnoga mnijenja izbili na prvo mjesto, a relativno loše odrađena kampanja njihove kandidatkinje Annalene Baerbock na kraju ih je dovela do najboljeg rezultata u povijesti, no ipak daleko od 'prve lige' u koju bi ušli da su uspjeli doista osvojiti dvadeset ili više posto glasova na izborima. Liberali su tek malčice poboljšali svoj rezultat naspram onoga iz 2017. godine, no mogu biti zadovoljni zbog toga što su, uz Zelene, bili prva opcija među najmlađim biračima te prva opcija za tek punoljetne birače, one koji su prvi put imali pravo izaći na birališta. Dok je percepcija opće, ali i stručne javnosti bila složna u tome da su Zeleni ti koji privlače mlade naglaskom na važnost brzog i odlučnog hvatanja u koštac s posljedicama klimatskih promjena, Liberali su u pandemijsko doba privukli mlađe punoljetnike narativom o osobnim slobodama naspram javnozdravstvenih mjera i zabrana.

Metež u CDU

No glavni gubitnici izbora svakako se nalaze među demokršćanima, a i u njihovim redovima najviše je nesuglasica i svađa u poslijeizbornom razdoblju. Ovo im je najgori rezultat u povijesti te dovodi u pitanje i njihov status doista velike političke opcije. Bavarski CSU pao je na 5,2 posto, tek malo iznad nacionalnog izbornog praga. Kancelarski kandidat Armin Laschet bio je izbor stranačkog vodstva, no ne i osoba koju je htjelo šire članstvo, te je usprkos njegovoj borbi do posljednje minute njegova figura negativno obilježila cijelu kampanju, naposljetku i rezultat. Javna je tajna to da bi Markus Söder, vođa bavarskih demokršćana, vrlo vjerojatno bio netko iza koga bi članovi i birači zdušnije stali te bi mogao umješnije konkurirati Scholzu. Nakon izbora odmah su krenule svađe oko krivnje za ovakav rezultat, a Laschet je započeo bitku za svoj politički opstanak. Na prvoj sjednici novog saziva parlamentarnog kluba pokušao je postojećeg vođu Ralpha Brinkhausa progurati kao povjerenika koji će privremeno voditi klub kako bi si osigurao utješnu nagradu ako ne uspije postati kancelar.

Nakon što se javilo nekoliko drugih pretendenata na tu poziciju Brinkhaus je ipak izabran na punopravni mandat, no od samo šest mjeseci, naspram uobičajenih godinu dana. Donedavni suparnici u srazu za mjesto šefa stranke, Friedrich Merz i Jens Spahn, otvoreno su krenuli kritizirati Lascheta dok je Söder dao do znanja da Scholz ustvari ima veće šanse postati kancelar od Lascheta. Jedinstvo stranke narušava se pred televizijskim kamerama iz dana u dan te se sve otvorenije govori o tome da će se ići na biranje novog šefa stranke, potencijalno uz izjašnjavanje cijeloga članstva, nasuprot izboru među stranačkim vodstvom. Uključivanje cijele stranke u unutarstranačke izbore zapečatilo bi Laschetovu sudbinu. Jedina nada ostaje im ako socijaldemokrati ne uspiju u poslijeizbornim pregovorima te se kao varijanta B pojavi koalicija predvođena njim i demokršćanima. Međutim unutar stranke sve je više glasova, koji se ne libe svoja razmišljanja podijeliti s novinarima, da netko drugi treba voditi demokršćane u pregovorima oko eventualne vlade, kao i razmišljanja onih koji smatraju da je potrebno otići u oporbu kako bi se stranka kadrovski, ali, što je još važnije, idejno obnovila.

Tko će s kime?

Novonastala konstelacija stranačkoga sustava proizvela je i novu situaciju u kojoj su za sastavljanje vladine većine potrebne tri, a ne, kao do sada, dvije stranke. Dakako, načelno je moguće stvoriti još jednu veliku koaliciju, ovaj put sa socijaldemokratskim kancelarom, no to je ishod koji gotovo nitko u Njemačkoj ne želi, kako među političarima, tako i među biračima.

Nove okolnosti inovirale su i dosadašnje uzuse poslijeizbornog pregovaranja u Njemačkoj. Naime do sada su stranke prvo ulazile u takozvana sondiranja, ispitivanja međusobne programske kompatibilnosti i mogućnosti suradnje u vladi, da bi slijedili opsežni pregovori o zajedničkom vladinom programu te tek naposljetku o kadrovskim rješenjima, tj. podjeli pojedinih resora i dužnosti. Ovaj put prvo su dvije manje stranke, koje su sada narasle na srednje, Zeleni i liberali, krenule u bilateralno predsondiranje kako bi pokušale stvoriti osnovu za međusobno povjerenje i pronalazak zajedničkih programskih točaka. Ne treba zaboraviti to da ove dvije opcije imaju sasvim suprotstavljene poglede na način rješavanja klimatske krize te upravljanja javnim novcem. Zeleni žele bržu tranziciju, uključujući brzo napuštanje termoelektrana na ugljen i prodaje automobila s unutarnjim sagorijevanjem, ali i labavljenje fiskalne discipline kako bi se omogućio opsežan ciklus javnih investicija, dok se liberali opiru novim porezima, novom zaduživanju te ne žele da zelena tranzicija bude rukovođena nizom zabrana i propisa.

Ono što ih spaja jest mlado biračko tijelo, potpora ljudskim i manjinskim pravima, želja za digitalizacijom i smanjenjem birokracije te jačanjem obrazovnog standarda. Prvi krug njihovog sastanka prošao je u dobrom ozračju, no još ostaje vidjeti hoće li se nastaviti taj pozitivni duh i kada krenu konkretniji razgovori utroje, bilo s demokršćanima, bilo sa socijaldemokratima. Potonja opcija, koja bi stvorila osnovu za vladu takozvane semaforske koalicije, čini se svakim danom sve izglednijom. Premda su liberali i prije, ali i poslije izbora isticali da imaju više programskih dodirnih točaka s demokršćanima, njihov pomladak nije baš oduševljen takvim rješenjem, a neki od liberalnih prvaka, poput potpredsjednika stranke Johannesa Vogela, požalili su se da su demokršćani bili indiskretni nakon inicijalnih razgovora, tj. skrivili curenje informacija u medije sa sastanaka koji su trebali biti povjerljive naravi. Zeleni u pojedinim pokrajinama, poput Baden-Württemberga, uspješno vladaju s demokršćanima, no mladež stranke je odlučno protiv toga da se ide graditi vlada s Laschetom kao kancelarom.

Dosad su razgovarali svi sa svima, a danas prijepodne još je zakazan sastanak Zelenih s demokršćanima. Nakon njega i oni i liberali trebaju interno donijeti odluku žele li ići u daljnje razgovore sa Scholzom i socijaldemokratima ili pak pokušati raditi na takozvanoj jamajčanskoj koaliciji s Laschetom. Scholz se cijelo ovo vrijeme drži po strani i gotovo ne istupa u medijima, pomalo i u nadi da će mu metež među demokršćanima naposljetku servirati uspješno formiranje vlade na pladnju. Prijetnja mu pak dolazi iz vlastitih redova, jer nasuprot njemu kao umjerenjaku stoji lijevo krilo koje čini stranačko vodstvo, ali i pomladak Jusos ('mladi socijalisti'), čineći značajan udio u novom sazivu Bundestaga.

Scholz je smiren u nastupu, no tvrd pregovarač, dok će neki ustvrditi da bi Zeleni i liberali mogli više 'iskamčiti' u pregovorima s Laschetom jer je sada u poziciji pristati na svašta kako bi ipak postao novi šef vlade. Scholz će se relativno lako složiti oko porezne i socijalne politike sa Zelenima, no morat će smekšati liberale oko svojeg glavnog predizbornog obećanja - povećanja bruto minimalne satnice na 12 eura. U idućim danima mogla bi se rasplesti dvojba između semaforske i jamajčanske koalicije, i to, barem kako se sada čini, prilično vjerojatno u korist Scholza, no to ne znači da ne slijede daljnji mukotrpni pregovori oko samog vladinog programa i sastava. Još u izbornoj noći svi su akteri izjavili da se nadaju da će novi kancelar biti izglasan u Bundestagu najkasnije do Božića, no taj je scenarij možda preoptimističan. Jedno je jasno - nagomilanih problema je puno, a ne samo Njemačka, već i cijela Europska unija, koja očekuje inicijativu i vodstvo, nema puno vremena za čekanje da se rasplete poslijeizborna drama berlinskog trokuta.