Nekoliko je čimbenika u načinu izbora saborskih zastupnika od 2000. do danas koji uvelike potpomažu fragmentaciji parlamenta. Prvo, primjena izbornog praga na razini izbornih jedinica, a ne na nacionalnoj razini, uvelike olakšava parlamentarizaciju stranaka sa stvarno izrazito malom potporom birača.

Međutim ovaj institut istodobno je moguće ocijeniti pozitivnim jer uvažava činjenicu regionalne raznolikosti zemlje te time posredno omogućava zastupanje različitih regionalnih interesa. Nadalje, primjena jedinstvenog izbornog praga, koji se jednako primjenjuje na jednostranačke i na koalicijske liste, povećava broj stranaka u Saboru. Uz to, velike stranke, u strahu od možebitnog rasapa glasova unutar vlastitog ideološkog tabora, te hoteći se prikazati ideološki 'širima', rado na liste uzimaju male stranke i tako ih 'ušlepaju' u Sabor, premda one to prema vlastitoj biračkoj podršci nikada ne bi uspjele.

Naposljetku, izrazito nisko postavljeni uvjeti za registraciju stranke te obaveza prikupljanja potpisa za kandidaturu, koja je propisana samo listama grupe birača, a ne i političkim strankama, omogućavaju 'gužvu' na glasačkom listiću koja zamagljuje izbornu ponudu u kojoj se od šume ne vidi stablo.

Poslovnička pravila: Tri za groš

Pored toga, fragmentacija je omogućena saborskim poslovničkim pravilima. Naime za saborski klub dovoljno je tek troje zastupnika, i to u bilo kojoj kombinaciji, tri iz iste stranke, tri iz tri različite, dva nestranačka i jedan stranački, mogućnosti su razne. Nije problem to što je mandat slobodan i što pripada zastupniku, a ne stranci, problem je u slabosti parlamentarnih klubova naspram stranačkih središnjica, kao i raznim mogućnostima ograničavanja prava članova naspram stranke, koje onda vode tome da se unutarstranački sukobi okončavaju raskolima, izlascima i prelascima iz stranke u stranku, iz kluba u klub.

Ovakva proliferacija parlamentarnih stranaka, a posljedično i zastupničkih klubova, stvara pretjeranu fragmentaciju koja izravno utječe kako na kvalitetu rada Sabora, tako i na narav izvršne vlasti. U konstelaciji u kojoj tek tri zastupnika - koje počesto povezuje tek činjenica da su ostali bez matičnih klubova ili pripadaju strankama što su osvojile tek jedan mandat te time predstavljaju tek djelić biračke volje građana - mogu formirati klub s jednakim pravima kao i oni s dvoznamenkastim brojem parlamentaraca, saborske rasprave, kao i aktualni sat, pretvaraju se u nepregledne nizanke bez sadržaja i jasne političke poruke. Uslijed opće fragmentacije izbornih ishoda manjinske vlade, bez većine vladinih stranaka u Saboru, većinu pronalaze u suradnji s nizom malih aktera i pojedinačnih zastupnika, a oni svoje uske, partikularne interese, lišene šireg javnog političkog programa, trampe za svoju sigurnu ruku pri glasanju o povjerenju vladi, vladinom proračunu i ključnim zakonima. Tako se parlamentarna većina naposljetku svodi na miš-maš koaliciju voljnih i pet minuta vlasti željnih.

Oporbeni puni krug

Dosta je ovih dana već napisano o nadasve začudnoj situaciji u kojoj se klub najveće oporbene stranke raskolio na način da onaj novi - koji čine bivši SDP-ovci, sada formalno nestranački zastupnici koji odvaguju treba li čekati priliku za povratak u matičnu stranku ili pak osnivanje nove - ima više članova od 'službenog SDP-a'.

To otvara i pitanje kako će oporba među sobom nanovo raspodijeliti potpredsjednička mjesta. Prema uzusima, jedno bi trebalo pripasti drugoplasiranom klubu, uz načelnu pretpostavku da se radi o klubu neke političke stranke. No niti Poslovnik niti praksa nisu predvidjeli to da bi se moglo raditi i o nestranačkome klubu, ali niti zabranjuju da se to mjesto popuni nestranačkom osobom. Prve najave iz SDP-a daju naslutiti da neće sprječavati bivše kolege u tome da popune to mjesto.

Međutim, pored sve navedenoga, treba istaknuti neke druge aspekte novonastale situacije. Naime u Hrvatskome saboru trenutno sjedi čak 27 nestranačkih zastupnika, tj. gotovo 18 posto, što je više od kluba drugoplasirane stranke (SDP, 14 zastupnika) te takva situacija podsjeća na pretpolitička i predstranačka vremena ranog višestranačja u bivšim sovjetskim republikama, kao i na dijelove svijeta (poput zaljevskih naftnih monarhija) u kojima se stranačko natjecanje formalno i neformalno zabranjuje ili barem obeshrabruje, pa tako predstavnička tijela, počesto i imenovana, mahom vrve nestranačkim pojedincima. Ovo je svakako poražavajuća činjenica koja nikako ne može govoriti u prilog kvaliteti rada Sabora, niti njegovoj sposobnosti da artikulira političku volju građana.

Unatoč svim svojim problemima, političke su se stranke u suvremenim demokracijama pokazale i dokazale kao specijalizirane organizacije za agregiranje, mobiliziranje i izražavanje političke volje građana te nisu zamjenjive nestranačkim zastupnicima, a oni svakako trebaju biti više iznimka doli pravilo. Čak niti u donjem domu irskog parlamenta, a on se pored Sabora među članicama EU-a ističe velikim brojem nestranačkih zastupnika koji nerijetko čine i jezičac na vagi potreban za vladinu većinu, trenutnih 20 neovisnih parlamentaraca ne čini toliki udio (12,5 posto), koliki je u Hrvatskoj.

Kada govorimo o sadašnjem rasporedu snaga, ne trebamo se toliko koncentrirati samo na SDP kao jednu od dvije glavne stranke dug niz godina i jedinu koja je uz HDZ do sada imala priliku imati premijere iz svojih redova, već općenito na to koliko je oporba slaba. Naime najjača oporbena stranka sada sa svojih 14 zastupnika ima udio od tek 9,3 posto u Saboru. To nas vraća u 1990-e, godine posvemašnje dominacije jedne stranke. Naime HSLS je nakon izbora 1992. godine imao 14 (10,1 posto od ukupnog broja zastupnika), a 1995. godine 12 (9,4 posto svih zastupnika).

Premijer možda uz ove brojke (nasuprot onih cjenovnih i tečajnih) mirno spava, no kvaliteta demokratskog predstavništva i sposobnosti snažne kontrole izvršne vlasti u Hrvatskoj svakako proživljava nemali košmar.