Ne bi vjerovao, ali tamo ti više nitko ne drži ni do kakvih političkih uvjerenja, svi gledaju samo na svoje interese i svoj džep. Tako mi je još prije dvije-tri godine opisao stanje u Vladi odličan poznavatelj prilika u Banskim dvorima. Čak sam osjetio u njegovom glasu malo nostalgije za vremenima kada su tamo sjedili umjereni nacionalisti jer si onda barem znao na čemu si. Poslije su došli redom ideološki isprani mlatipare, sada se vidi i sjecikese, koji se međusobno razlikuju samo po tome tko je halapljiviji.

Danas se vidi da je ovaj opis proročki predvidio kasnije događaje. Uključujući i ovaj Sanaderov bijeg preko granice, koji se dogodio točno u skladu s godinama, desetljećima starim kavanskim sprdalicama o hrvatskim političarima koji pod krevetom stalno drže dva kofera keša, spremni da u svakom trenutku zbrišu preko grane. Ali, čak ni cinična kavana nije toliko otrovna da se dovoljno naruga padu koji se dogodio u dva desetljeća hrvatske državne neovisnosti. Tih dvadeset godina čini relativno kompaktnu cjelinu koju je teško dijeliti na dvije etape, ali za potrebe ovog teksta to se ipak može napraviti.

Dakle, ovako. Prvo desetljeće moglo bi se nazvati razdobljem 'nacionalističke revolucije' i ona je, prema relevantnim najavama, umalo završila odlaskom vođe te revolucije Tuđmana u Haag. Drugo desetljeće je razdoblje 'kapitalističke revolucije' (koja je zapravo započela već u onom prethodnom) i vođa te revolucije Sanader sada je u austrijskom pritvoru, a u dogledno vrijeme vjerojatno će i u hrvatski zatvor. Drugim riječima, vodeći ljudi obje etape hrvatske neovisnosti završili su na zatvorskoj hrani, ili ih je samo vlastita smrt 'spasila' od toga.

Sada od tebe, poštovani čitatelju, tražim da se u roku pet-šest sekundi pokušaš sjetiti neke druge države koja ovako efikasno puni zatvore svojim čelnim ljudima… Osim, razumije se, Srbije, koja je puno obilnije napunila hašku hapsanu, s razlogom, naravno, ali čak ni ondje poslije toga ničeg više nema (dobro, ubojstvo Đinđića svakako je gore od ovoga sa Sanaderom, ali to su, barem načelno, izvršili antidržavni, a ne državni elementi). Kad se tako pogleda, čovjeku ne preostaje drugo nego da zaključi da je Hrvatska ubava, ali dozlaboga neuspješna zemlja.

Urođena, projektna greška

Štoviše, pada ti na pamet da mora da postoji neka urođena, projektna greška u hrvatskoj državi zbog koje je tako. Reći ću malo kasnije što je, po mom mišljenju, ta greška, ali najprije da vidimo neke bombastične dijagnoze koje sigurno ne pomažu da se ta greška ukloni, naprotiv, samo raspaljuje strasti, ali čija se artiljerijska vatra u posljednje vrijeme još pojačava. Mislim tu najprije na ovo pomodno nazivanje HDZ-a 'zločinačkom organizacijom', što na prvi pogled zvuči, ah, oh, silno hrabro i radikalno, ali je zapravo rijetka budalaština koja samo komplicira već komplicirano.

Time se, naime, preko cijele Kosoričine stranke prebacuje plašt kolektivne odgovornosti, a to je odlična prilika da se pod njim sakriju i oni koji su zbilja krivi jer ispada da nisu krivlji od ostalih. Srećom, to se u Sanaderovom slučaju nije dogodilo, ali ne znači da neće u slučaju nekih drugih u vrhu HDZ-a i države. Već sam dosadio i samome sebi, ali uvijek ovdje spominjem primjer suda u Nürnbergu koji čak ni cijelu Nacističku partiju nije proglasio zločinačkom, nego samo njezine vrhove. Pa je sve završilo tako čisto kako kod nas nikada nije i neće. Nacističke glavešine brzo su omastile vješala, a članstvo stranke podvrgnuto je dugom (istina, moglo je i to brže) preodgoju koji je na kraju dao zadovoljavajuće rezultate.

Drugo što mi zapara uši likovanja su da bi ova blamaža sa Sanaderom mogla dovesti do nestanka HDZ-a, što također na prvi pogled izgleda, jašta, smjelo i beskompromisno. Ali, i to je bedastoća iza koje ne stoji ni mrvu razmišljanja tko bi onda zastupao barem 20-30 posto nacionalno nabrijanih građana i birača u zemlji. Neka nacionalistička munjara tipa Vladimira Šišljagića, Danijela Srba, Dražena Keleminca ili čak Mladena Schwartza?! Budimo ozbiljni. Usto, HDZ bi se danas vjerojatno raspao mirno, ali to i dalje nije sigurno, i umjesto likovanja pametnije je gledati kako da nam se taj oboljeli slon ne sruši na glavu.

Napokon, nema iza tog likovanja ni realnog uviđanja da se dosad s HDZ-ovim zločinima svake vrste najefikasnije razračunavao baš taj HDZ. To je preraslo i u šire uvjerenje da ostali nemaju dovoljno patriotskih štitnika da se obrane od optužbi da se time obračunavaju s cvijetom hrvatskih rodoljuba, u čemu, ruku na srce, ima dosta istine. Ali, to se onda zloupotrebljavalo do te mjere da su ti ostali gledali da što prije zbrišu i važno će se pojaviti tek kada sve bude čisto. Nikakav rizik oni ne žele preuzeti, a kada trunka sumnje padne zbog nečega i na njih, prave se da nisu odavde.

Evo, pogledajte ovo s Josipovićem. Predsjednik je s pravom progovorio o odgovornosti za bijeg Sanadera jer je očito da Bajić i Karamarko nisu poduzeli što treba da to spriječe, i to najblaže rečeno. Ali, kada je postavljeno pitanje što je sa 200 tisuća kuna koje je Ježić caltao za izbornu kampanju Josipovića, odjednom on i SDP, a to su, je li, najelitnije antikorupcijske snage, počinju tvrditi da, kada je novac uplaćen, Ježić nije bio pod nikakvim sumnjama. Ma nemoj, žele li u predsjednikovom Uredu da im mail-adresu zatrpam desecima novinskih tekstova koji pokazuju da je bilo sasvim obratno?

Što zapravo želim reći? Najkraće, to da HDZ svakako jest glavni diler korupcionaških svinjarija, ali tko god mislio da će se stvar riješiti tako da se sve svali na tu stranku, a pogotovo na Sanadera i još nekolicinu, i pusti vodu – krivo misli. Hrvatska je s ovim najnovijim aferama već široko doživljena kao država na aparatima ili, ako hoćete, država koje nema. A to će i ostati ako se nešto ne napravi, ako se ne ukloni ona urođena greška u projektu države koju sam prije spomenuo. Zapravo postoje dvije takve greške.

Prva je 'ortački kapitalizam' koji čini osovinu oko koje se vrte te afere, i tako će i dalje biti ako se tu osovinu ne iščupa i makne. Druga je aristokratska zatvorenost političkih stranaka, u kojima se bez ikakvog demokratskog nadzora društva razmeću nikome odgovorni stranački lideri i vrte velike mutne pare. I tu, vidimo iz Sanaderovog primjera, debelo prednjači HDZ, ali tko god mislio da je jedini – krivo misli.