Eh, kako je na ovim našim prostorima kratka analitička pamet, pogotovo kada mora reagirati odmah, na prvu loptu. Najnoviji primjer su nedavni lokalni izbori u Bosni i Hercegovini. Neki su težak poraz Milorada Dodika protumačili kao potop nacionalističke opcije među bosanskim Srbima, a stvar uopće ne mora biti u tome, čak može biti i suprotno. To je najlakše objasniti usporedbom s nekadašnjim ljutim Dodikovim suparnikom Harisom Silajdžićem. Kao što je taj nekada megautjecajni i popularni političar izgorio i praktički nestao s političke scene jer je obećavao ukidanje 'genocidne' Republike Srpske, što, jasno, nije bilo ostvarivo, tako je i Dodik samoga sebe spalio višegodišnjim bojnim pokličima o izlasku Republike Srpske iz BiH. A to je jednako malo ostvarivo, ili je ostvarivo i manje.

I što sad? Reći da su Silajdžić i Dodik potonuli ili tonu zbog nacionalizma u najmanju je ruku neuvjerljivo, ako ne i blesavo jer je puno točnije da im se to dogodilo zbog – neostvarenog nacionalizma. To, uostalom, jasno sugerira i činjenica da se na račun poraženog Dodika okoristila nekadašnja stranka Radovana Karadžića SDS, a na račun Silajdžića puno gori Fahrudin Radončić. Ali, dobro, neću dalje o tome, to je samo usputna konstatacija koja potvrđuje ono što vide svi koji imaju oči, a to je da je nacionalistička paradigma još dominantna, i to ne samo u BiH, nego i u cijeloj ex Jugoslaviji. Kao što vide, ali ih ponekad, vidimo, prvi dojmovi odvedu na krvi zaključak, da je ta paradigma usisala sve ostale teme, uključujući socijalne koje su sada goruće do usijanja.

Ta socijalna tematika dokazano se ne može riješiti pod razvijenim nacionalnim zastavama i u ritmu nacionalnih budnica, iako su svojedobno o tome dana sva moguća obećanja i jamstva. Ni o ovome ne bih da se i u Hrvatskoj ne događa isto jer i kod nas se on, taj nacionalizam, slično kao u Republici Srpskoj obnavlja iz vlastite pupkovine. O da, znam da se prvotimcima patriotskog histeriziranja to neće svidjeti, ali, žalim slučaj, to je naprosto tako. Nakon što se prostrla u AVNOJ-evskim granicama i tako postigla bez premca najviši cilj nacionalnog osamostaljenja, Hrvatska već više od deset godina to sama dovodi u pitanje, otvarajući ili pristajući na niz uglavnom besmislenih graničnih sporova. Počev od Piranskog zaljeva jučer i granice oko Neuma danas, do vjerojatnih okapanja s međudržavnom međom na Uni i Dunavu sutra.

Sva je sreća da je na čelu hrvatske Vlade Zoran Milanović koji je odlučio staviti točku na granični spor oko Neuma, dakle odbio se uvući u još jedan pseudopatriotski dramolet i time pokazao da ima puno veći državnički kapacitet od Ive Josipovića, koji se povukao u stranu u kalkulantskom iščekivanju što će dalje biti. Ali, polako, ima mjesta za ozbiljne, najozbiljnije prigovore i na premijerov račun. Ni Milanović, naime, ne uspijeva razmrsiti temeljni apsurd pred kojim stoji Hrvatska danas. To je da je ona dovršena, zaokružena država jedino kada se radi o njenoj teritorijalnoj ukupnosti i definiranosti granica. A ipak troši silnu energiju da se izbori za to što već ima, dok se za drugi važan, zapravo važniji atribut državnosti, dobrobit građana, jedva itko zanima ili se zanima na način koji toj dobrobiti više šteti nego koristi. Ukratko, Hrvatska samu sebe definira kao državu koje nema.

I eto nas sada na stvari socijale i socijalne politike, koju sam više usput udjenuo u prethodne retke, ali to je zapravo središnja tema ovog teksta. Kao što rekoh, sunovrat Milorada Dodika nije nikakav dokaz da se plima nacionalizma u Republici Srpskoj povlači. Ali jest za to da nacionalizam jede samoga sebe kada postane nekontrolirana dernjava vlastohlepnih lidera jer se tada neriješena socijalna pitanja, koja su dotad oni mogli koristiti kao saveznika, okreću protiv njih. No, to nije nešto što je mimoišlo uši samo Dodika, nego bi za to, bogami, trebao imati puno više sluha i Milanović. Ono kako se postavio prema nedavnom masovnom sindikalnom prosvjedu u Zagrebu ne govori nimalo tome u prilog. Premijer je organizatore tog prosvjeda nazvao galamdžijama, a ministar Mirando Mrsić demagozima, što je čak ispod razine bivšeg štemera Igora Štimca.

On je oštro ukorio Darija Srnu zbog ovakvog, zapravo i puno blažeg kaštigovanja hrvatskih navijača u Skoplju. Iz Banskih dvora se ništa slično tome nije čulo, iako je mjera definitivno prevršena kada je Mrsić, kojemu su baš sindikati u opisu posla pa se očekuje da bude uviđavniji prema njima, izjavio da zagrebački prosvjed podsjeća na događaje iz 2000. godine kada se pokušalo srušiti Račanovu Vladu. Jedina razlika, mudruje ministar, u tome je da su tada u prvom planu bili branitelji, a sada su nekonstruktivni sindikati. Na ovo čovjek mora reći da je jedina razlika između pijanog kavgadžije i Mrsića što ovaj prvi kada se otrijezni ipak ponekad shvati glupost koju je napravio i pokaje se, što s njim očito nije slučaj. Jer, ovo je valjda najveća budalaština koja se dosad čula iz Banskih dvora pod novom vlašću, a to utoliko više pada u oči što su se drukčije postavili i mediji koji inače zdušno podržavaju Vladu.

Ocijenili su da je ovo bio dosad najorganiziraniji i najartikuliraniji ulični protest, čiji su zahtjevi doduše neprihvatljivi, no respektira se da je Vlada dobila suparnika po mjeri sindikalnih i ljevičarskih 'intifada' koje upravo traju širom Europe. Ali, daj ti to ulij u glavu Mrsiću i Milanoviću. Oni očito polaze od klimave pretpostavke da su sindikati i radnici 'njihovi', pa kao što je HDZ u posttuđmanovskom razdoblju krotio svoju desničarsku pastvu, i SDP, eto, dovodi u red svoju. Pritom mu izgleda kao veliki napredak što je nova vlast odbacila nacionalističku paradigmu, što zbilja stoji, ali samo pod uvjetom da se nju sada ne zamijeni neoliberalnom paradigmom., Ona je napola također već bankrotirala, a pod valom prosvjeda širom Europske unije tresu joj se i preostali temelji jer svi vide da se posljedice sadašnje krize liječe onim istim što ju je i izazvalo.

Nedovršena država na nezdravim temeljima

To je da u toj krizi najgore prolazi radno ovisno stanovništvo, umirovljenici, studenti, koji su za nju najmanje krivi, dok glavnom krivcu, posesivnom i spekulantskom sloju bogatih, sada nije ništa lošije, samo bolje. To jasno pokazuju indeksi ubrzanog rasta njihovog bogatstva od početka krize 2008. do danas, što se fotografski precizno preslikalo i u Hrvatsku kroz onih 260 multimilijunaša. Nisam toliko naivan da povjerujem kako će Mrsić ovo prihvatiti jer nije problem u tome što i on to ne bi znao, nego u tome što ne želi znati. Ali, dok se prosvjedi u Hrvatskoj ne prihvate kao nešto normalno barem u onoj mršavoj mjeri kao u Europi, ona će ostati nedovršena država, otprilike kao stolac s dvije noge ili kokoš s jednom. I onda je sve moguće.

Moguće je da se ta nedovršena država počne osovljivati na potpuno nezdravim temeljima, s obzirom na nasljeđe najnovije povijesti najvjerojatnije na nacionalističkim koje je subinteligentno zazvao Mrsić. I tu se krug zatvara. Odjednom se može dogoditi da se pod lijevom Milanovićevom Vladom, koja ne dijeli svjetonazor Milorada Dodika, ipak dogodi nacionalističko otklizavanje nalik onom u srpskom dijelu BiH. Uostalom, ne zaboravimo da je Dodik ušao u politiku prije petnaestak godina kao uvjereni socijaldemokrata, čak mu stranka i danas nosi to ime.