Osvrnemo li se na proteklih petnaestak dana, nije teško doći do zaključka da je Igor Mandić, govoreći lani o Republici Hrvatskoj kao propalom eksperimentu, zapravo bio beskrajno dobrohotni optimist. Nikakvog eksperimenta, naime, nije ni bilo. Samo nam se činilo da tu netko nešto eksperimentira, a zapravo je posrijedi bilo nešto posve drugo.

Eksperiment, naime, da bi doista bio eksperimentom, mora već prije početka uključivati i tračak sumnje u uspješan ishod, te – ukoliko je zbilja riječ o ozbiljnom pokusu – predvidjeti što da se radi u slučaju neuspjeha: koje varijable promijeniti, što korigirati da bi pri sljedećem pokušaju pokus dokazao točnost pretpostavljene konkluzije. Istinski eksperimentatori uče iz svojih pogrešaka, da bi na kraju mogli ili slavodobitno obznaniti potvrdu hipoteze, ili pak pokunjeno izvana zaključati laboratorij. Republika Hrvatska, ukratko, nije nikakav eksperiment, čak ni neuspjeli. Ona je unaprijed zgotovljen, zacementiran projekt komunjarsko-klerikalnog samoupravno-interesnog zdruga kojemu nikakvi eksperimenti ne trebaju, dapače, samo bi remetili postojeće stanje stvari, ovaj njihov projektirani provizorij od države.

U svakom eksperimentu treba vam najmanje jedna neosporiva, nepromjenjiva vrijednost, nešto u čiju pouzdanost nema razloga sumnjati. Temperatura, frekvencija, udaljenost, brzina, akceleracija, gravitacija, bilo što mjerljivo i nedvojbeno. Tako je to u prirodoznanstvenim eksperimentima, a kad bismo istu nužnost premjestili u društveno-humanističke sfere, najpraktičnija riječ za tu neupitnu vrijednost bila bi – 'autoritet'. Znam, riječ je pomalo odiozna, asocira na kojekakve svoje izvedenice u čijem se značenju krije i uskraćivanje civilizacijom stečenih sloboda, ali pogodnije riječi teško ćete se i sami sjetiti. Hrvatski jezični portal nudi tri značenja pojma 'autoritet': utjecaj koji se zasniva na ugledu; onaj koji ima veliki ugled (koji proizlazi iz znanja, duga bavljenja čime, iskustva itd.); sposobnost obvezivanja drugih bez neposrednog korištenja sile, argumentacije ili procedure.

Pokušajte domisliti – ne brzajte, evo, rok vam je do sutra u podne – koji to autoritet, bilo po kojoj od citiranih definicija, egzistira u Republici Hrvatskoj i njezinu društvu, potpuno jednako u odnosu na sve druge komponente tog društva. Koji? U koji se to segment Republike Hrvatske uistinu možete pouzdati pa da vam bude, eto, barem jedan jedini oslonac za življenje u ovoj prisilno atomiziranoj 'zajednici' građana?

Vratimo se u toj potrazi na prvu rečenicu, na onih 'proteklih petnaestak dana'. Je li to možda pravosudni sustav, kojemu svaki donekle ciničan odvjetnički vježbenik može podmetnuti nogu i zadržavati zlotvore na slobodi? Je li to zdravstveni sustav, u kojemu djeca umiru iz liječničkog nehaja, pacijenti pred bolnicom stoje na kiši kako bi se naručili za hitan pregled oko Uskrsa, a ministar ostaje na svome mjestu i nakon što mu je sudski dokazano da je falsificirao sudjelovanje u obrambenom ratu? Je li to možda sustav obrane i nacionalne sigurnosti, u kojem se helikopterom ide u neuspješni lov na vepra, a borbeni se avioni, stariji i od same Republike Hrvatske, kupuju (kako kaže jedan moj prika: 'pričaju žene po brijačnicama…') jedino zato da bi ih se moglo sljedećih dvadesetak godina održavati kod ovlaštenog servisera? Je li to nekim slučajem obrazovni sustav, u kojemu su nastavnici s predumišljajem prisiljeni otaljavati najvažniji posao na svijetu da ne bi dobili batine od kojeg đaka ili njegovog tate, ako ga, tatu, u nekom SF-scenariju bezvoljni ravnatelj jednom ipak pozove na razgovor?

Koji bi to, dakle, segment našeg javnog, zajedničkog života mogao ponijeti titulu autoriteta, pa da eksperiment 'Republika Hrvatska' može započeti barem s tom jednom konstantom, s nečim u što se svi možemo pouzdati? Predsjednica koja se sveudilj ponaša kao da joj je soba još uvijek oblijepljena posterima iz 'Brava'? Ona trgovina mješovitom robom zvana 'Sabor'? Vlada, koja sad utiho s Mađarima realizira manje-više isto ono što je dogovarao prezreni Karamarko? Mediji, skupa sa mnom u njima? Crkva?! Lokalna uprava?! Bruxelles?! Izbori?! Branitelji?! Dijaspora?! Sveučilišta?! Onaj sakrosanktni Domovinski rat koji smo, pamtite li to, ratom počeli službeno zvati tek kad je završio?!

>>> Nikad više prebjega u Saboru, evo tko je sve mijenjao stranački dres

Nema, dragi moji, ničega pouzdanog oko nas. Sve može biti i ovako i onako ili nekako treće. Ili sedmo, zašto ne? U ovome metežu koji nazivamo svojom državom jedino je pravilo da pravila – nema. Ovdje ministarstvo znanosti i obrazovanja šalje blagdansku čestitku s pravopisnom greškom; ovdje Sektor za informatiku HŽ Infrastrukture namještenicima dostavlja naputak o sigurnosti, gdje piše da ne nose mobitele na WC, jer predugo sjedenje na školjci može izazvati hemoroide; ovdje mladim časnicima nakon trogodišnjeg studija diplome uručuje sam rektor zagrebačkog sveučilišta, glavom i ogrlicom; je kupovina nove turbolimuzine za župana važnije od opremanja područnih stanica hitne pomoći; ovdje falsifikatorica službenih potpisa dobiva premještaj iz parlamenta u policiju; ovdje kompromitirani špijuni podnose ostavke 'iz moralnih i etičkih razloga'; ovdje… Ma, nabrajajte dalje sami ako imate snage, meni se zgadilo. Ne zaboravite, govorimo samo o proteklih petnaestak dana!

Nije Republika Hrvatska nikakav neuspjeli eksperiment, ona je – ovakva – pomno isprojektiran proizvod, izgrađen bez ijednoga čvrstog uporišta ali potpuno funkcionalan na načelu 'ako prođe, prođe'. A da bi uopće postala ikakav eksperiment, valjalo bi ispuniti želju onoga suicidalnoga generala iz novoga Brešan-Matišićevog filma: ukinimo je načas, pa krenimo stvarati iznova.