Na pitanja o Pelješkom mostu sam, iz pozicije konzultantice za EU fondove, odgovorila nebrojeno puta. Prošloga tjedna sam za jedan medij komentirala nedavnu izjavu ministra Hajdaša Dončića u kojoj je naveo da će aplikacija biti upućena Bruxellesu u prvom kvartalu sljedeće godine.

Istovremeno je njegov kolega Grčić bio nešto suzdržaniji nakon sastanka s nadležnim briselskim povjerenicima, rekavši da će Unija svakako podržati projekt povezivanja hrvatskog teritorija, ali se istovremeno nije izjasnio o tome koji će projekt zaista predstavljati to isto povezivanje.

Na činjenicu da naši ministri nemaju usklađene stavove i da izlaze s, u najmanju ruku, neusklađenim izjavama smo navikli, ali ono što nas u ovom slučaju brine jest pretjerana politizacija projekta Pelješkog mosta do razine da se ona svodi na status 'biti ili ne biti' hrvatskog juga.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam a priori protiv ovog projekta, ali uvijek volim vidjeti o čemu se točno radi prije nego donesem konačan sud.

Za mene kao stručnjakinju pitanje Pelješkog mosta jest pitanje potreba koje Hrvatska ima, procedura koje mora ispoštovati, društvenih koristi koje će nastati zbog eventualne izgradnje mosta, kao i kasnijih obveza u njegovom održavanju (o čemu u ovome trenutku malo njih koji su na vlasti i u oporbi razmišlja).

Ako i uzmemo da potreba postoji, o čemu zaista nisam kompetentna polemizirati jer a) ne živim na jugu i b) nemam podatke o prometu koji se odvija u tom dijelu, procedura je definitivno nešto u čemu se dosad nismo pokazali naročito sposobnima.

Predstudija, studija, građevinski paket dokumentacije, imamo, nemamo, uskoro ćemo imati i tako već godinama. Ponekad se pitam razumiju li upoće hrvatske političke elite koje je sve korake potrebno poduzeti da EU zaista odluči financirati ovakav jedan projekt.

Dosad smo završili mikro-korak, a to je predstudija koja je, prema medijskim napisima, identificirala i proanalizirala nekoliko mogućih scenarija povezivanja hrvatskog teritorija, od kojih je jedan bio i Pelješki most. Nažalost, o rezultatima ove studije javnost nije detaljno informirana niti se itko udostojio na jednostavan i narodu razumljiv način objasniti koji su sljedeći koraci na putu do realizacije projekta Pelješkog mosta.

Ponašanje dvaju ministara koje sam spomenula ranije otvara i pitanje koliko su oni sami upućeni u procedure, razumiju li ih i jesu li s Briselom dogovorili nešto što mi ne znamo (pa komentirajući ova pitanja sa stručne razine ispadamo u najmanju ruku naivni). Ukoliko je tomu zaista tako, javnost ima pravo znati što se u vezi tako velikog projekta dogovorilo u briselskim kuloarima (iako osobno mislim da je EU u ovom slučaju jako oprezna i ne želi prejudicirati rješenje).

Međutim, javnost odgovore na ova pitanja nije dobila, kao što joj nisu predstavljeni rezultati uvodne studije.

Ono što ostaje otvorenim jest pitanje studije izvodljvosti koja će se za ovaj projekt raditi isključivo ukoliko Brisel da zeleno svjetlo. Istina jest da se mnogo toga može postići lobiranjem, ali Unija se već mnogo puta opekla s velikim projektima (pogledajte samo neke od europskih autocesta) i vjerojatno joj ne pada napamet najaviti davanje silnih milijuna eura za projekt u kojem još nije jasno tko pije, a tko plaća i, što je još važnije, tko će i kako plaćati u budućnosti.

Scenarij koji većina hrvatskih građana, posebice onih s juga, priželjkuje zaista jest izgradnja mosta i to je u redu. Ljudi očekuju da će taj most revitalizirati regiju, omogućiti brži protok roba, usluga i ljudi te pomoći jačanju gospodarskih kapaciteta regije.

Međutim, to je lako reći, ali pitanje je hoće li to zaista biti tako. Kako bi se to barem donekle iskalkuliralo, potrebno je na kvalitetan način monetizirati društvene i druge koristi koje se očekuju od ovog projekta jer već sada možemo reći da će financijske analize pokazati njegovu neisplativost (to je uobičajeno za takve projekte i nije nešto zbog čega bi se trebalo uzrujavati). Hrvatska kvalitetnih kriterija za monetizaciju navedenih koristi, nažalost, nema jer ih nije usvojila pa će pretvaranje koristi u novac biti otežano.

Kao i svaka projekcija, ova će biti nategnuta, a oni koji će ju raditi zasigurno će dobiti mig da učine sve što je u njihovoj moći da pokažu da priča 'drži vodu'. I zaista, papir (i excel) svašta trpi, ali pitanje hoće li to Europi biti prihvatljivo.

Prva prepreka će biti Europska komisija koja će odlučivati o sudbini projekta i koja će, poučena vlastitim lošim iskustvima iz prethodne perspektive, vjerojatno proučavati aspekte buduće održivosti, o čemu će ovisiti odluka o (su)financiranju. Čak i ako kaže 'da', otvorenim ostaju brojna pitanja kao što su postotak sufinanciranja, udio s kojim Hrvatska mora sudjelovati (i otkud će ga namaknuti), održavanje mosta nakon što se izgradi i EU financiranje prestane, ali i brojna druga pitanja koja još uvijek vise u zraku (kada je ovaj projekt u pitanju ima ih zaista mnogo).

Najpametniji potez ove Vlade s kojim bi zasigurno kapitalazirala dosadašnji rad na lobiranju za ovaj projekt bilo bi kvalitetno, jednostavno i jasno informirati javnost o tome kako izgledaju procedure, što se može očekivati danas, ali i za 10 godina jer koji je smisao graditi most ako ćemo ga za 10 godina prodavati kao što danas prodajemo autoceste. Nažalost, to je još jedno pitanje o kojemu danas u Hrvatskoj gotovo nitko ne razmišlja...