Iako godinama komentiramo nesposobnost i neadekvatne kapacitete Republike Hrvatske za korištenje fondova EU, dosad smo se vrlo slabo osvrtali na utjecaj tijela Europske unije na cjelokupni proces, ali i europska pravila koja na svojevrstan način dirigiraju ovim procesima u državama članicama, a koja zasigurno jesu jedan od razloga nedovoljnog iskorištavanja ovih sredstava na razini cijele EU
Dok Hrvatska muku muči s alokacijama koje su za njezine kapacitete prevelike, situacija na razini država članica u ostatku Unije, kada promatramo financijsku perspektivu 2007-2013, ne pokazuje da je situacija u Uniji znatno bolja kada je u pitanju isplaćivanje sredstava.
Stope ugovorenosti, naravno, uvijek su znatno veće od stopa isplaćenosti sredstava, no upravo se ove posljednje u Uniji zadržavaju na 60-ak % kod država članica koje su najbolje koristile EU sredstva, dok su kod pojedinih država one znatno niže, što ukazuje na dvije stvari – i te države, baš kao i Hrvatska, nemaju dovoljno razvijene kapacitete za korištenje EU sredstava, ali i na činjenicu da Unija mora mijenjati svoja pravila kada su u pitanju ovi procesi ukoliko želi bolje rezultate.
Kao primarni preduvjet za korištenje Europskih strukturnih i investicijskih fondova od strane država članica navodi se postojanje adekvatnog strateškog okvira i zadovoljavanje uvjeta za dobivanje dozvole, odnosno akreditacije, za korištenje sredstava. Primarni strateški okvir, odnosno ciljeve koje želi ispuniti do kraja jedne perspektive (i duže), kao i sredstva za postizanje istih, daje sama Unija. Po davanju navedenih smjernica u obliku različitih strateških dokumenata, zadatak je država članica da doprinesu postizanju navedenih ciljeva stvaranje vlastitog strateškog okvira i postavljanjem sustava za korištenje fondova EU. Ako Unija kasni sa svojim okvirom i pravilima, kao što smo to gledali početkom ove perspektive, za očekivati je da će proces pri članicama također biti usporen. Ukoliko članice nemaju dovoljno jake kapacitete za pripremu, također je za očekivati da će proces kasniti i da će to dovesti do kasnijeg korištenja financijskih alokacija, a samim time i veće šanse za „propadanje“ početnih alokacija. Sve ovo što sam napomenula se u Uniji već dogodilo.
Nakon što države članice započnu koristiti ova sredstva, očekuje ih cijeli niz regula koje valja slijediti, a koje je također „preporučila“ (čitaj: nametnula) Unija. I koliko god su državama kao što je naša zbog slabih kapaciteta, potrebni jača stega i detaljnija pravila, toliko postaje jasnije da briselski bič ne osigurava dovoljnu podršku koja bi državama poput naše omogućile bolje korištenje EU sredstava.
Činjenica da su europski mehanizmi zastarjeli i neadekvatni ogleda se i u značajnom inzistiranju na pravilima javne nabave prilikom korištenja EU sredstava, čak i od strane onih korisnika koji nisu obveznici nacionalnih zakonodavstava u pogledu javne nabave. Unijino traženje da svi koriste pravila javne nabave kod korištenja EU sredstava neće, nažalost, smanjiti korupciju, kao što smo mogli vidjeti u slučaju Bugarske i Rumunjske, ali će značajno usporiti procese jer će korisnici gubiti mnogo vremena na pripremu postupaka javne nabave, dok će tijela u sustavu gubiti još više vremena da pregledaju svu tu silnu dokumentaciju (unatoč činjenici da naša država, na primjer, ima razrađen model kontrole postupaka javne nabave). Iako su određena pravila nabave apsolutno nužna, valja naći mjeru u kojoj će se postići željeni efekti u pravilnom raspolaganju EU sredstvima u odnosu na stupanj opterećenosti korisnika i sustava kako bi se bolje iskoristili postojeći procesi članica te izbjegle višestruke provjere identičnih procesa. U konačnici se dosad cijela priča svodila na to da država vraća sredstva zato što su postupci previše administrativno opterećeni ili zato što je korumpirana. Posljedica svega jest nepostizanje onih rezultata koji su planirani, a samim time i stagnacija unutar članica i Unije.
Upravo je zbog toga Unija dužna već sada početi razmatrati postojeća pravila koja se odnose na fondove EU te pronaći način da određena razina kontrole postoji, ali da ona ne bude takva da doslovno paralizira sve procese. Uzevši u obzir da se Unija vrlo teško nosi s važnim temama i pitanjima kao što su Brexit, euro, Schengen, izbjeglice, a sada i terorizam, pitanje je hoće li imati kapaciteta, volje i vremena da se pozabavi ovom temom koja je izuzetno važna za sve članice.
Ukoliko ona to ne učini, zadaća je članica da insistiraju na pojednostavljenju procedura i da ponekad „pokažu zube“ velikoj majci koja, iako na njima trenira strogoću, nije nužno uvijek u pravu.