Ako Zoran Milanović hoće preodgajati narod, neka ide u Afriku – tako je Nikola Vuljanić, jedini evroparlamentarac iz redova Laburista, komentirao ocjene premijera Milanovića da je Ruža Tomašić zbog svojih nacionalističkih istupa društveno zlo i elementarna nepogoda. Ni Vuljanić se, objašnjava, ne slaže s Tomašićkinim izjavama, ali smatra da se šef Vlade ne treba o njima izjašnjavati.

Međutim, vrli član socijalno navodno jako osjetljivih Hrvatskih laburista – koji ovih dana urbi et orbi žustro objašnjava kako mu partija i partijski šefovi neće određivati što će raditi sa svojom golemom briselskom plaćom i hoće li štogod kome donirati, premda je samo zahvaljujući odluci svoje partije došao u priliku da bude član Evropskog parlamenta – dakle, Vuljanić se svojom izjavom o Milanovićevom preodgajanju naroda našao u teškom faulu. Teško je uvrijedio afričke narode, za koje implicira da bi im preodgajanje bilo potrebno. Njegov je stav rasistički jednako kao što je Tomašićkino razvrstavanje građana na domaće i „goste“ šovinističko. Usto, Milanovićeva funkcija, kao šefa SDP-a i premijera, podrazumijeva davanje političkih ocjena. Pa i ocjena o nacionalističkim ispadima.

Bilo bi posve pogrešno da je širenje etničke omraze odšutio. Nazivati njegov postupak posprdno preodgajanjem naroda netočno je i deplasirano. Drugo je pitanje kako Milanović to radi. Na Tomašićkine zlehude izjave trebalo je reagirati, ali je upitan premijerov način. Ipak, uspoređivati Milanovićeve intervencije sa svojedobnim Tuđmanovim obračunom s vragovima svih boja također je posve promašeno. Franjo Tuđman proglašavao je kritičare svoje politike vragovima, odnosno državnim neprijateljima. Njegov je postupak bio nedemokratski. Milanović upozorava na ekscese protiv etničke ravnopravnosti i ljudskih prava. Brani prave vrijednosti, ali, vjerojatno, na loš način.