Nakon Oktobarske revolucije, i likvidacije carske obitelji, u Parizu se iznenada bila pojavila Anastazija, najmlađa careva kći, koja je navodno čudesno izbjegla pokolj. Nisu svi bili uvjereni da je autentična, ali mnogi jesu i potom su se godinama okupljali oko nje, kao noćni leptiri oko zadnje lanterne.

Gubitnici Revolucije govorili su o dobrim starim vremenima, balovima i primanjima, baletnim premijerama i kavijaru, paradama i šampanjiranju, i o tome kako nema pravde u novom režimu. To je razvlaštenim grofovima i bivšim carskim časnicima pružalo toliku utjehu da im zapravo i nije bilo pretjerano važno je li Anastazija prava ili lažna.

I mi imamo svoju princezu Anastaziju, samo se zove Saša Broz. Ona je čak i prava pa može prikazati fotografiju sa svojim djedom ili, recimo, evocirati sjećanje na njega kako sjedi sam u privatnom kinu dok gleda vestern, kako je u ponedjeljak rekla na televiziji.

Njegovo Carsko Veličanstvo Tito prisutnije je u hrvatskim medijima danas nego što je bio u jugoslavenskima zadnjih godina života. Svaki čas ga vidimo u bijeloj admiralskoj uniformi na naslovnicama časopisa, iskače iz Facebooka s cigarom i nadmoćnim smiješkom, nalazimo ga u inboxu u električnom automobilu za golf, s bijelim pudlicama na Brijunima, okruženog lavovima, slonovima i zebrama u stilu indijskog mogula.

Tito je sigurno volio vesterne...  

Ali nikad ga nismo vidjeli kako sjedi sam u kinu.

Ne sumnjam da je volio vesterne. Usamljeni junak (čitaj: revolucionar) ulazi u grad (recimo: Nothing Gulch). Gradić teroriziraju zli uzgajivači stoke i veleposjednici (čitaj: kapitalistički rentijeri) koje hrabri kauboj potom likvidira. Stoku i zemlju preda radnicima i seljacima (čitaj: nacionalizacija i eksproprijacija) te se potom povuče na diskretno mjesto s ljepoticom što mu se bacila oko vrata (čitaj: ženskar je). U nastavku filma, koji se počeo snimati za Titova života, ali nije doživio njegovu premijeru na filmskom festivalu u Puli, radnici i seljaci nisu znali upravljati ni stokom ni zemljom te su se oko nje zavadili. Tko je što u gužvi uspio ukrasti, ukrao je, a preživjeli su se razbježali iz Nothing Gulcha. Na koncu filma trava prekriva grobove i kapitalista i proletera, a lešinari migriraju na neka perspektivnija mjesta.

Toliko je Tito volio vesterne da ih je dao i snimati o sebi. Čak je i sam napisao scenarije za njih.

Najprije je izmislio povijest Komunističke partije koja je logično dovela do toga da joj je on na čelu. Potom je izmislio službenu verziju o NOB-u i Sedam ofenziva tako da sve logično prikazuje njega kao Vođu. Potom je izmislio sustav u kojem je logično da se sve zove po njemu, da svuda budu njegove slike i da bude doživotni diktator. Kako je to primijetio Nenad Ivić, umjesto da partizanski mentalitet postane predmet proučavanja povjesničara, partizanski mentalitet postao je metoda proučavanja povijesti, Prokrustova postelja na kojoj su se nemilice natezale ili prikrivale činjenice. I to je ostao do danas, kada nemamo nijednu objektivnu povijest radničkog pokreta, Partije i NOB-a, ali zato imamo medije i političke aktiviste anestezirane agitpropovskom propagandom.

O Titu postoji mnogo anegdota, a najgenijalnija potječe iz doba njegove ilegale. Tito je u nekoj garaži vodio tajni partijski sastanak kad je onamo upala policija. Policajci su rekli drugovima da se umire, da ne žele uhapsiti nikoga od njih i da traže samo Tita. Tito im se na to šarmantno osmjehnuo i bezbrižno rekao: 'Pa zar ne vidite da ga ovdje nema!' 

Neuhvatljivost je Titova jedina uhvatljiva osobina. Strojobravar koji pleše valcere, robijaš što savršeno konverzira, komunist koji svira klavir, Zagorec svjetskog formata, onaj koji postoji samo u odsutnosti, kako je glasila i zadnja jugoslavenska parola: 'I poslije Tita – Tito!'

Ne samo da od te parole nismo odstupili, nego je Tito osvojio i Twitter. Naša princeza Anastazija svojoj vjernoj publici – razvlaštenom socijalističkom plemstvu i nasljednicima propale vojske – twitta da bi njezin djed na referendumu o braku glasao protiv (jer je bio za različitost!) ili pak podsjeća kako je stisnutih zuba trpjela žuljeve u baletnoj školi u Moskvi (a gdje drugdje).

Zapravo bi se trebala zvati Anestezija.

Klub ljubitelja Titovih filmova  

U vremenu Titove ilegale kružila je fama da on uopće ne postoji, da to i nije ime nego akronim što znači 'Tajna internacionalna teroristička organizacija'. A gdje ćeš veće tajanstvenosti od čovjeka na otoku okruženu morem, u vili okruženoj stražarima, u mračnoj dvorani kroz čije debele zidove ne dopiru povici 'Kosovo republika!', što će uskoro potpaliti bure baruta na kojem je utemeljio svoje životno djelo, samoupravljačku Jugoslaviju.

I zato je prazna kinodvorana mjesto u kojem je Tita najlakše zamisliti. Prazna je jer su prvi redovi stradali u staljinističkim čistkama, srednji u proboju Srijemskog fronta, a zadnje je Tito poslao na Goli otok. I on ondje sjedi sa svojom cigarom – jer tko bi mu mogao zabraniti pušenje u vlastitom kinu – promatra Richarda Burtona u 'Bitki na Sutjesci' i sam sebi čestita na tome kako je sve to dobro odglumio.

Jedino nije bilo nikoga da mu zaplješće.

Ali klub ljubitelja Titovih filmova uporno nadoknađuje taj nedostatak. Stalno se nalazi netko tko će pokrenuti umorni stari projektor i ponovno pustiti sve izlizaniju holivudsku produkciju, dok rijetke goste pozdravlja socijalistička princeza u haljinici od tila.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.