Naravno, još je prerano za konačne zaključke. Pa, dečki (i cure) nisu još pravo ni zasjeli u dužnosničke fotelje, zbog silnog pretumbavanja skoro svih ministarstava ne znaju ni gdje će im biti sjedišta, a i oni koji znaju, nezadovoljni su ruševnim stanjem dodijeljenih im nekretnina. Još nisu ni uklonili sve kvačice i višak slova iz bivših 'športskih', 'zdravstvenih' i 'veznih' naziva s tolikih pečata, ploča i memoranduma koje sad valja promijeniti (začudo, još se nitko ne pita hoće li i to, i koliko, koštati), pa bi možda bilo i nepristojno kritizirati rad Vlade koja još nije ni počela vladati. No, vrag mi ne da mira, pa ga vučem za rep!

Možda bi stvarno i trebalo još malo pričekati s ikakvim ocjenama kad bi članovi nove Vlade mudro šutjeli i u miru pripremali sve ono zbog čega su im građani dali svoje povjerenje. No, oni već naveliko najavljuju, ali malo toga konkretnoga zasad poduzimaju. Ali, ono što smo dosad imali prilike vidjeti više je odavalo dojam bojažljivog puštanja probnih balona negoli početka odlučne provedbe jasne strategije, a većina onoga što smo nakon ustrojstva nove vlasti imali prilike čuti češće je izgledalo poput neke reminiscencije – neke deja vu priče - nego što je odavalo dojam novih rješenja za stare probleme.

Kad tako novi ministar graditeljstva Ivan Vrdoljak najavljuje nastavak državnog subvencioniranja kupnje stanova, ne možeš se ne sjetiti Branka Bačića, a kad spomene POS Plus, odmah ti pred očima sijevne još stariji rodonačelnik sličnih projekata, a danas prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Što nam je, pak, hiperprodukcija stanogradnje i kupnja istih dugoročnim kreditima dobroga donijela i koliko je takav rast bio dugoročno održiv, sasvim je drugi par rukava. Što pak reći kad nam novi ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina s naslovnice splitskog dnevnoga lista ovih dana poručuje da dolazi vrijeme kad će mladi sve više otkrivati pozitivne strane povratka na selo ili barem početi obrađivati vrtove svojih okućnica u gradovima. Na stranu sad činjenica da se ja tu s njime slažem, a i sam sam okopao dobar dio nekad zapuštenog vrta, no valja se nadati da to nije sve što na svojoj novoj dužnosti može ponuditi. Usput budi rečeno, jesmo li i taj 'poziv na selo' već negdje čuli? Dakako da jesmo: u svom ga je osebujnom stilu još prije godinu i nešto dana izrekao, a prije mjesec-dva i ponovio splitski gradonačelnik Željko Kerum, poručivši da 'i njegov brat Jure u Ogorju kopa polje i sadi luk'. I što mu fali?!

No, vjerojatno je najdalje u najavljivanju tih silnih novih-starih rješenja otišao novi ministar financija Slavko Linić. Još dok i najavljuje povećanje PDV-a i privatizaciju svega što je državi još ostalo, od posljednje veće preostale banke do najstarijega osiguravatelja, nekako si čovjek može misliti: pa i nije tako strašno, činile su to i sve dosadašnje vlade. No, kad je krenuo s najavom traženja 'narodnoga zajma' za spas državne blagajne, e onda ti stvarno postane jasno da je vrag odnio šalu. Smio bih se, naime, kladiti da sam na papire s puno nula i natpisom 'zajam za Jugoslaviju' kao dijete naletio i u starom ormaru svoje roditeljske kuće. Jesu li ti papiri ikad unovčeni i kako je, napokon, prošla ta zemlja koja je slamku spasa tražila u zajmu od svojih građana, vjerojatno vas ne moram ni podsjećati.

Moram priznati da me toliko i ne brine toliko ta poplava STARIH-novih rješenja i izostanak ikakvih STVARNO novih prijedloga, koliko osjećaj da nova vlast zapravo ni sama nije sigurna u kojem bi pravcu krenula. Poput zimske službe koju poslovično iznenadi prvi snijeg, makar on pao i u siječnju, i ova mi nova ekipa zasad izgleda kao da ju je iznenadila ta toliko čekana izborna pobjeda. Premda su se, još kao Kastavska skupina, družili više od dvije godine prije nego što će, kao Kukuriku koalicija, osvojiti vlast, još uvijek ne djeluju kao dobro uštiman tim. Sasvim suprotno od predizbornih plakata s kojih su poručivali da ne samo da imaju plan, nego i znanje kako ga provesti i odlučnost da ga provedu do kraja, danas – 40 dana nakon izbora - stvari nipošto ne izgledaju baš tako.

Evo, recimo, to famozno povećanje PDV-a. Ako su uvjereni da je njegovo podizanje na 25 ili 26 posto uistinu potrebno i dobro za gospodarski oporavak, neka ga, pobogu, dignu! Koga se uopće boje u trenutku kad u Saboru imaju i više nego dovoljno ruku, a u oporbi stranku zabavljenu samom sobom, pa je ulogu najglasnijeg oporbenjaka umalo preuzeo IDS-ov Damir Kajin?! Na stranu sad činjenica što smo jedno povećanje PDV-a već vidjeli 2009. godine i što su pojedini članovi one bivše Kosoričine koalicije, poput HSS-ovca Josipa Friščića, i onda predlagali baš tih 25 posto, pa to nije naišlo na odobravanje javnosti. Neće ta mjera doživjeti aplauz ni ovaj put, nema tu nikakve sumnje, no nije nova vlast ni izabrana kako bi nam se svidjela, nego kako bi zemlju izvukla iz krize, pa makar i nepopularnim mjerama! Naravno, pod uvjetom da znaju što rade i da su za to spremni preuzeti odgovornost.