Predsjednik Ivo Josipović od samog je dolaska na položaj najpopularniji političar u zemlji. Njegova je pojava uljuđenog, obrazovanog profesora koji svira klavir i govori strane jezike osvojila građane upravo zbog odmaka od odlika koje inače rese političare u ovim krajevima. Konačno se pojavio netko tko će reprezentirati europsku, a ne samo balkansku pripadnost Hrvatske.

I baš kad su ljudi povjerovali da je riječ o odmjerenom Europejcu koji se ne zalijeće lako i to mu honorirali popularnošću - kad eto afere s Novostima, ZAMP-om i Pupovcem. Odjednom nam se Josipović ukazao u novom svjetlu. Bilo je, doduše, i ranijih naznaka da je krvav ispod kože, ali u ovoj aferi pokazao je svoje ne baš poželjne osobine. Iz predsjednika je, naime – kao što se to zna dogoditi i drugima – progovorila taština uvrijeđena napisima u Novostima. Reagirao je pretjerano se angažirajući: krenuo pisati u novinama, glasno i javno polemizirati, davati intervjue i izjave i nesimpatično se okomljivati na političare i novinare te se služiti izrazima koji mu ne pristoje, kao na primjer etnobiznis i reketiranje. Ukratko, reagirati vrlo neprimjereno za predsjednika. Odjednom se ovaj Europejac počeo ponašati kao da je pravi – Balkanac! Ispostavlja se istinitom poslovica da može čovjek pobjeći s Balkana, ali ne može istjerati Balkan iz sebe. Je li mu vlast udarila u glavu? Vjerojatno, događa se to i boljima od njega.

Očito je, naime, da predsjednik Ivo Josipović, uvrijeđen napisima u Novostima, nije razmišljao o tome kakve bi sve političke implikacije njegovo pismo redakciji itd. moglo izazvati u zemlji, a i šire. Da je razmišljao, valjda ne bi reagirao. Možda se stvarno uvrijedio, možda ga je ponio trenutak, čovjek u njemu pomislio je – dosta, ovo je prilika da jednom zauvijek zaustavim sve one koji me napadaju bez dokaza, da (iz principijelnih razloga, naravno!) raščistim situaciju oko ZAMP-a, ukažem tko stoji iza napada na mene, tko su manipulatori tiskom i što se ustvari krije iza zavjere Novosti protiv mene. Sasvim je vjerojatno da se takve i slične misli vrzmaju po glavama i drugim predsjednicima i premijerima, Obami i Hollandeu, a bogme i Merkelici. Razlika je u tome da oni tada NE pišu pisma novinama, NE daju javne izjave, NE vrijeđaju javno druge političare, pa makar vjerovali da to čine iz principijelnih razloga. Ta gdje bi došli da se time bave? Izgledalo bi kao da u najmanju ruku nemaju drugog posla.

No razlog za osvrt nije predsjednikova povrijeđena taština koji uzrokuje ponašanje koje se kosi, odnosno smeta njegovoj funkciji predsjednika države. Budući da nije isto kad zbog povrijeđene taštine reagira predsjednik ili bilo tko drugi, zanimljivo je što njegovo ponašanje implicira i kako se kroz ovu aferu razotkriva što je to politička volja i zašto je važna. A Josipovićevo ponašanje u ovoj aferi loše je iz političkih razloga jer odašilje krive poruke. Teško da je mogao odabrati gori trenutak za sukob sa srpskim liderom u Hrvatskoj (bez obzira na povod). Naravno da u Hrvatskoj još uvijek postoji otpor prema Srbima, makar oni bili tzv. lojalni građani i stotinu puta dokazali svoju pripadnost. Predugo je trajao rat i previše je krvi palo. Stvar je u tome da je Josipovićev zadatak, sada još zakompliciran dolaskom Nikolića kao predsjednika, koji će mu u tome biti težak partner, da pokaže političku volju za pomirenjem, a ne da izaziva emocionalne reakcije manjine i javnosti u Hrvatskoj, a još više u Srbiji. Politika pomirenja uključuje i osjećaje, a emocije su opasne jer su lako zapaljive. Napokon, nema rata bez emocionalne podloge, pa je i put u pomirenje u smirivanju osjećaja, a ne u njihovom podgrijavanju. Može li se predsjednika koji to ne čini nego uzburkava strasti nazvati ikako drugačije nego nepromišljenim?

Za politiku pomirenja najvažnija je odluka na vrhu obje zemlje da će se takva politika voditi, da je to pravac kojim treba ići. Josipović i Tadić krenuli su tim putem znajući da ispod površine dobrih odnosa postoji mnogo problema koje treba svladati. Nakon što je na vlast došao Nikolić, koji se neprestano spotiče o svoju ultraradikalnu prošlost, Josipovićev je zadatak postao puno teži. Nikolić se 'popravio' na deklarativnom nivou, pa sada više pazi što govori. No, to nije dovoljno za proaktivnu politiku pomirenja. Sada bi sam Josipović, zbog jednog poteza - osvetoljubivog ili principijelnog, svejedno - mogao ugroziti ili bar usporiti cijelu strategiju. Odnos prema srpskoj manjini ili – kako se to može malevolentno interpretirati – 'napad na Srbe u Hrvatskoj' – mogao bi biti sasvim dovoljan povod za dovođenje u pitanje unapređenja odnosa, odnosno odugovlačenje tog već uznapredovalog procesa sa strane Srbije…

Politička volja lidera je alfa i omega političkih procesa u našim krajevima. Ni rat ni mir ne nastaju spontano. Za oboje se treba dobro potruditi i oboje ljudima padaju na glavu ravno s političkog vrha. I ne samo ovdje – da se pomirenje Njemačke i Francuske prepustilo spontanom približavanju njihovih naroda, trajalo bi koju stotinu godina više. Mir, pomirenje i približavanje u državama koje će koliko sutra u EU-u ukinuti međusobnu granicu mora se inicirati odozgo, a za taj proces treba neprestano i jasno iskazivati političku volju.

Nažalost, predsjednik se u ovom slučaju ponio kao nespretan čovjek koji, nenavikao na vatreno oružje, sam sebi puca u nogu. Na položaju na koji je izabran, predsjednik bi trebao zanemariti ne samo osobne motive, nego čak i principijelne, ako su nižeg ranga i ako bi mogli ugroziti unapređivanja međusobnih državnih odnosa i pomirenja. Njegov je posao da procjenjuje, važe i odabere prioritete, pri čemu bi državni interes trebao biti nadređen osobnom, prijateljskom, lokalnom i svakom drugom. Greške političara su u pravilu preskupe da bi ih se toleriralo, i javnost ih obično kažnjava na izborima. No izbori su daleko, a u međuvremenu, čovjeku dođe da se pita: ima li tete u vrtiću?