Nedavno sam, u dokumentarcu francuske novinarke Sandrine Rigaud 'Mesna industrija: krupni biznis protiv zdravlja' ponovo čuo jednu skoro sasvim zaboravljenu sintagmu: 'industrija sumnje'.

Lansirana je u javni prostor još tamo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se zahuktali prvi maratonski procesi protiv duhanskih megakorporacija. Kad su odvjetnici tužitelja predočili nedvojbene rezultate laboratorijskih istraživanja o tome da nikotin već u malim dozama stvara ovisnost, a da katran i druge cigaretne kemikalije imaju kancerogeni učinak, duhanski je lobi lako, za male pare, angažirao znanstvenike (i to ljude s dotad besprijekornim karijerama!) koji su iznosili kvaziargumente u stilu 'ali vi ste tim svojim zamorcima i štakorima davali nikotin intravenozno, a pušenje je nešto sasvim drugo', ili 'postoji gomila istraživanja kojima su zaključci primjenjivi isključivo na laboratorijske životinje, ne i na ljude'...

Ukratko - sumnja je posijana, sud je zato morao angažirati dodatne svjedoke i vještake, vrijeme je teklo, a optuženi su uredno nastavili mlatiti istu lovu kao i dotad. Do pravomoćne su presude, jasno, zaradili i debelo više no što su na kraju iznosile odštete obiteljima (mahom pokojnih) pušača.

Uz humor i erotiku, pogonska sila napretka

Istom se strategijom, pokazao je spomenuti dokumentarac, koristi i mesnoprerađivačka industrija: ako znanstvenica cijeli radni vijek posveti kancerogenosti nitritâ (od kojih nam sve ono vakumirano meso i ini mesni i paramesni proizvodi dobiju onako zamamno svježu ružičastu boju) i ako kroz više objavljenih radova dokaže da učestala konzumacija hot-doga izaziva mutacije zdravih ljudskih stanica u predkancerozne, tad se pronađe dvoje-troje njezinih potkupljivih kolega koji kažu nešto u stilu 'Možda je ipak stvar u senfu, a ne u hrenovki?, ili 'Znate li što sve stavljaju u kečap? A peciva da ni ne spominjem!'.

I eto ti sumnje, eto ti razvlačenja sudskog (ili medijskog, svejedno) procesa, eto ti ljutitih senfadžija, kečaplija i pecivara s njihovim unajmljenim znanstvenicima, i eto ti, što i jest jedini cilj, još vremena za enormno zarađivanje proizvođača hrenovki. Usput se negdje nabaci da je (ovo improviziram) spomenuta umirovljena znanstvenica u vrijeme Woodstocka jedina na koledžu nosila grudnjak, i to krajnje napadno, te da ima dvije kazne zbog prekoračenja brzine i čak tri za nepropisno parkiranje - tko će joj takvoj bezrezervno, bezodvlačno povjerovati?

'Industrija sumnje' raskrinkana je još prije četvrt stoljeća, duhandžije su popušili i posljedično se zaštitili onim jezivim fotografijama i porukama na kutijama cigareta, ali mesnoj industriji i dalje ide fantastično. Naravno, jednom će se i njima stati na rep, ali dotad će se nakesati toliko da će bez problema moći živjeti i bez njega.

Sumnja je - uz humor i erotiku - kroz tisućljeća bila ključna pogonska sila svekolikog napretka ljudskog roda. 'Nije moguće da može biti samo ovako!', to je ključna rečenica cjelokupne povijesti ove dezorijentirane vrste; kažiprst nevjernoga apostola Tome simbol je svega što smo uspjeli domisliti u ovih par desetka tisuća godina, od prvoga kresiva do najnovijega touchscreena. Čovjek koji ne sumnja nije ljudskom rodu vredniji od kamena na dnu oceana.

Dobrih nekoliko stoljeća kreativne i sve kreativnije sumnje trebalo je proći da i gladni destruktivci prepoznaju potencijal tog civilizacijskog zamašnjaka. 'Pa dobro, zašto ne bismo tu, kako ste rekli, da, sumnju, zašto je ne bismo nekako iskoristili za našu stvar?' - dosjetio se neki promoćurnik, i tad je začeta industrija sumnje. Isti taj, ili neki njegov asistent, rekao je potom: 'Ključna je stvar da mi ništa izravno ne pobijamo, nego samo da lansiramo mogućnost suprotnog, ili barem različitog, tumačenja istih podataka. Samo mogućnost, samo slutnju.'

'Fake news' je druga stvar

I tako smo se našli u 21. stoljeću, kad nekom veseljaku padne na pamet iz zajebancije zavrtiti priču da je Zemlja ipak ravna ploča oko koje kruže i Mjesec i Sunce i sve one sitne svijetle točkice, pa se gomile nakače na to i krenu u prepirku. Pa se otprilike pola tisućljeća nakon Galilea, Bruna i Kopernika, zapodjene masovna rasprava o tome je li kancerogeni mesni otpad uistinu u hrenovkama, ili ga zapravo sadrže senf, kečap i pecivo, zagađeni ciljanim chemtrailsima iz aviona kojima upravljaju ljudi-gušteri, potpuno nesvjesni činjenice da su odmah po rođenju, već prvim primljenim cjepivom, osuđeni na smrt.

Industriju sumnje ne treba brkati s ovim što se u postindustrijsko doba zove 'fake news'. Postoje tu mnogi presjeci skupova i kojekakve zajedničke crte, ali lažne vijesti su prvoloptaški trik: one vas namah žele uvjeriti u nešto sasvim suprotno od vaših jučerašnjih zaključaka. A industrija sumnje daleko je sofisticiranija: ona vas ne tjera na izravnu kavgu, božesačuvaj, nego 'samo' sugerira da razmislite još jednom i da u besplodnim raspravama s nekim inomišljenikom budete koncilijantni, a ne da ga najbližom pepeljarom odmah zveknete u čeonu kost.

Na našoj mikrorazinici on vam, recimo, kaže da je poklič 'Za dom spremni' citat iz Zajčeve opere 'Nikola Šubić Zrinski'. Vi ga zamolite da vam to otpjeva, ili barem opiše u kojoj se to sceni pjeva ili kliče, on ne zna, eh, davno je to bilo, ove briselske komunjare opet zabranjuju izvođenje 'Zrinskoga'... Vi mu onda za par dana donesete isprintani libreto Franje Markovića i zamolite da vas nazove čim naiđe na taj stih u kojemu se mađarski Siget proglašava hrvatskim domom, pa vas čovjek zapita odakle znate da je baš to original - on je, naime čuo da je izvorni Markovićev rukopis pohranjen u onoj arhivskoj građi koju nam Beograd uporno odbija vratiti...

Industrija sumnje, baš kao i svaka druga industrija koja opstaje na tržištu, ima nekoliko segmenata: proizvođača, promotora, trgovca i kupca. E, da nema ovih zadnjih, tih kupaca, cijela bi industrija propala. Da ima manje ljudi kojima sažetak cjelokupnog obrazovanja i životnih spoznaja stane u frazu 'ima tu nešto...', bile bi daleko manje šanse da nam dvolični sjecikese, svi ti prodavači sve smrdljivije magle, svima skupa otimaju ozbiljne, baš ozbiljne, novce. Kako ono reče KUD 'Idijoti' - oni su tu samo zbog para. I nema tog zla koje nam nisu kadri učiniti, samo ako im to donese profit.