U okviru Nacionalnoga plana reformi. kojeg je Vlada RH uputila na mišljenje Europskoj komisiji u okviru obveze iz Europskog semestra, neizostavnu točku predstavlja bolje korištenje fondova EU, odnosno Europskih strukturnih i investicijskih fondova za razdoblje 2014. – 2020. Da se Vlada oslanja na EU fondove, bilo je vidljivo i iz ovogodišnjeg Proračuna u kojemu se prihodi po ovoj osnovi projiciraju na nekih 800 milijuna eura, no upitno je hoće li, ako nastavi ovim tempom, zaista uspjeti realizirati svoje želje
Iako vrlo sažeto, Nacionalni plan reformi je jasno istaknuo EU fondove kao važnu kariku reformskog paketa ove Vlade, nabrajajući inicijative i reforme koje bi na tom putu trebalo poduzeti do 2020.g. i pojašnjavajući koje su mjere dosad poduzete na putu povećanja iskorištenosti po kojem Hrvatska trenutačno drži neslavnu posljednju poziciju u EU.
Dosadašnje aktivnosti novog ministra regionalnog razvoja i fondova EU treba pohvaliti – razgovarao je sa svim dionicima, pojednostavio dio procedura i odlučio izmijeniti neke natječaje, obećavši da ćemo već ove godine vidjeti značajne promjene u iskorištavanju sredstava, no promjene koje bi korisnici trebali osjetiti na svojim investicijama još uvijek nisu vidljive jer jedno ministarstvo ne može omogućiti da sustav, koji se sastoji od cijelog niza institucija, odjednom profunkcionira.
Posebice je to vidljivo u dijelu korištenja fondova EU koji se odnosi na dodjelu bespovratnih sredstava u kojemu procedure značajno kasne i koliko god se na deklaratornoj razini govorilo da će se proces dodjele sredstava skratiti na 100 dana, u sustavu jednostavno ne postoji dovoljan broj osposobljenih ljudi koji bi apsorbirali sve prijave koje pristižu. Ukoliko se u ovome segmentu ne učine značajni iskoraci, situacija će postati još gorom u provedbi projekata i isplati sredstava jer je to proces koji je mnogo kompleksniji i zahtjevniji od samog procesa dodjele, a i traje znatno duže.
Drugim riječima, pojednostavljenje procedura je dobrodošlo, ali sporost sustava u jačanju vlastitih kapaciteta više je nego evidentna te se prenosi iz mandata u mandat. U konačnici će to na svojoj koži ili, bolje rečeno, projektima osjetiti investitori iz javnog i, posebice, poslovnoga sektora koji već sada iskazuju nezadovoljstvo zbog činjenice da se njihove prijave „kisele“ u nadležnim ministarstvima unatoč proteku rokova koje su zadala ta ista ministarstva.
Što Vlada može učiniti?
Najjednostavnije rečeno – moraju ubrzati. Dosadašnjih 100 dana u aspektu fondova EU proteklo je u najavi i provedbi nekih promjena, ali i višemjesečnom kadroviranju u kojemu se pokazalo da su premijer i nadležni ministar imali velikih problema u pronalaženju adekvatnih ljudi koji će zauzeti ključne pozicije. To i ne čudi jer su isti problem imali i njihovi prethodnici barem kad su fondovi EU u pitanju. Sada kad se taj proces približio svome kraju, EU fondovi su na udaru drugog problema, a to je nedostatak ljudi i to je problem koji neće biti moguće tako lako riješiti jer ih u Hrvatskoj jednostavno nema te je potrebno vrijeme da se kadar osposobi.
Nedavno potpisivanje ugovora o izvođenju radova za prugu Dugo selo – Križevci koja se financira iz fondova EU pokazuje da Hrvatska ima vrlo ograničeni kapacitet za provedbu velikih infrastrukturnih projekata, da ima velikih problema u razumijevanu planiranja istih, provedbi postupaka javne nabave za tako velike projekte te da će postupci pripreme projektne i implementacijske dokumentacije za ovako velike investicije biti vrlo dugotrajne, zahtjevne i skopčane s mogućim velikim rizicima od propasti pojedinih financijskih alokacija zbog grešaka koje se kontinuirano ponavljaju.
Kao što sam već nekoliko puta naglasila, veliki infrastrukturni projekti sa sobom donose još jedan veliki rizik, a to je mogućnost da postanu tzv. mačak u vreći umjesto asa u rukavu. Naime, Vlada može odlučiti da će u takve projekte ulagati izdašna sredstva iz fondova EU kao bi podigla apsorpcijski kapacitet te pokazala da Hrvatska dobro troši EU novac, no u tome leži i veliki rizik od neselektivnog odabira projekata i prevelikog brzanja koje može imati ozbiljne posljedice po kasniju održivost takvih projekata. I ne samo to, koncentracija na velike projekte može dovesti do zanemarivanja rada na jačanju sustava što će nas skupo koštati u ovoj, ali i godinama koje slijede.
Upravo zato Vlada jednostavno mora početi raditi na izgradnji i sveobuhvatnoj koordinaciji sustava jer će isključivo tako osigurati stvaran dotok EU sredstava na račune korisnika. Sve ostalo je zapravo „gašenje požara“ koje možda djeluje u trenutku, ali ne pomaže riješiti korijenske i sustavne probleme koji su sve veći, vidljiviji i sa sve negativnijim utjecajem na korisnike.
Hoće li se to ove godine dogoditi ili ćemo početi svjedočiti prvim tužbama prijavitelja zbog nefunkcioniranja sustava, tek treba vidjeti, ali ono što je potpuno sigurno jest činjenica da nam u ovome trenutku trebaju znatno jači provedbeni kapaciteti koji će provesti u djelo sve velike planove i najave.
