Prvi put otkako periodično zaiskri između Zagreba i Beograda, kao što je iskrilo proteklih dana i tjedana, u hrvatskim medijima možeš primijetiti natruhe jednog zdravog, okrepljujućeg pristupa. U većem broju tih medija kritičniji su prema Jadranki Kosor nego prema Borisu Tadiću, u čemu se čak i mrvicu pretjeralo. Kada je, recimo, Tadić napao hrvatsku premijerku zbog onog zbilja skandaloznog kninskog pozdrava Gotovini i Markaču, volio bih da se u hrvatskim tiskovinama moglo pročitati da su beogradske vlasti odgovorne za nešto još skandaloznije.

To je višegodišnje hoću-neću u otkrivanju i hapšenju Karadžića, Mladića i Hadžića, što je na kraju učinjeno očito tek kada se više nije imalo kamo i kada nije bilo druge. Ali u dlaku je isto bilo, zar ne, i s Gotovinom. I to je ono što kod Kosorove najviše nervira i smeta, rendgenski precizno oslikavajući u čemu je njezin problem. Ona Beogradu pakosno poručuje ono što nikada ne bi htjela čuti iz, recimo, Sarajeva – da je prošlo vrijeme kada se odande Hrvatima krojila kapa i određivalo što će raditi.

Ali onda sama radi baš to. Popuje Srbiji što da radi u vezi Kosova, kao da je hrvatska politika ranog priznanja te države pod pritiskom Washingtona i Bruxellesa oličenje mudrosti i razboritosti. Da jeste, valjda bi nju priznalo više zemalja u svijetu, a ne znam jeste li znali, jer o tome se nerado govori, Kosovo i dan-danas odbija priznati debelo više od polovice njih. Osim toga, je li Kosorova zaboravila da je i Hrvatska imala neku vrstu svog Kosova, samoproglašenu srpsku Krajinu, oko čijeg rješenja nije htjela slušati dobre savjete sa strane koliko ni Srbija. Pa je Tuđmanova politika prema Krajini rezultirala s otprilike istim brojem haških optužnica kao Miloševićeva prema Kosovu.

Klanjanje Miloševiću i Tuđmanu

E, ali popovanje hrvatske premijerke tu ne prestaje i očito nema šanse da se zaustavi ni pod ručnom ni pod nožnom. Ona predbacuje beogradskim vlastima da se neki u njoj i dalje klanjaju sjeni Slobodana Miloševića, što u nekoj mjeri stoji, ali ni izbliza onoliko koliko stoji da se ne dijelovi nego cijela hrvatska vlast pod Kosoričinim vodstvom klanja sjeni Franje Tuđmana. Uostalom, on je i glavna okosnica predizborne kampanje HDZ-a, pa u Srbiji sada moraju slušati i takve budalaštine kao što je premijerkino zvocanje da su Oluja i druge Tuđmanove vojne pobjede bile presudne u rušenju Miloševićeva totalitarnog režima i u demokratizaciji Srbije.

Ozbiljno sumnjam da u Kosoričinoj memoriji postoje rupe velike kao štiva u tankeru. Zna li uopće ta žena da je Slobodan Milošević uhapšen i izručen u Haag, što je bio stvarno presudan otponac u demokratizaciji Srbije te da se u toj akciji spominju samo Srbi, a sa strane možda još poneki Amerikanac i baš nijedan Hrvat? U ionako preglupim pričama da je Hrvatska lider u regiji – gluplje je samo kada se to kaže za još devastiraniju Srbiju – još je samo falilo da ona sebe predstavlja kao pobjednički korpus zapadnog svijeta bez čijeg iskrcavanja u Normandiji srbijanski Reich nikada ne bi vidio svjetlo slobode i demokratskog preporoda.

Ali, evo, kod hrvatske premijerke probudio se poriv baš takvog lučonoše slobode, što su neki istaknuti politički analitičari poodavno objasnili sindromom 'bijede malih naroda'. Oni se vrlo često osorno i pokroviteljski odnose prema susjedima i propinju na prstima da bi izgledali što veći, ali baš zato ne mogu nadrasti tijesnu košuljicu svojih etničkih granica. U ovom slučaju to znači da se Kosorova zaigrala uloge neke vrste predsjedateljice balkanske Europske unije, koja Srbiji no-no-kaže što ne smije raditi ako želi postati dio sretne obitelji civiliziranih zemalja, iako baš njoj ovih dana tankoćutniji članovi te obitelji oštro predbacuju necivilizirani kninski pozdrav prvostupanjski osuđenim ratnim zločincima.

Dakle, isto ono što ona stavlja pod nos Tadiću, stavljaju i njoj pod nos iz Bruxellesa, i to je ponižavajuća, više nego gubitnička pozicija, što su, rekoh, primijetili već i hrvatski mediji. Razumije se, nije se Kosorova izložila ribanju izvana zato što joj je udarilo sunce u glavu od silnih putovanja zemljom, iako ni to sasvim ne isključujem, nego zato što je 'pametno' procijenila da joj zaoštravanje s Beogradom treba ako želi dobiti izbore. To se čak može matematički izraziti tako da kao što je 'gradnja' Pelješkog mosta dobra za ostanak njezine stranke na vlasti, dobro je i rušenje jedva obnovljenih mostova prema Srbiji. Ali to je ona vrsta kratke pameti koja do kraja upotpunjuje spomenutu bijedu malih zemalja.

Jasno, sa Srbijom nije ništa bolje. S ovoliko promašaja u politici prema Kosovu ne može ni biti drukčije, a kada ona za nekoliko godina bude, kao Hrvatska, izloženija vanjskim utjecajima, bit će, bojim se, još i gore. Ali do daljnjega ona će imati sasvim dobar alibi u regionalnoj politici Hrvatske, koja se kune da će biti nesebični instruktor u europeizaciji ex Jugoslavije, ali ispod pulta drži zamrzivač kojim, kada joj zatreba, održava odnose u regiji na istoj temperaturi kao devedesetih. Zato od premijerke treba ultimativno tražiti, pa to činim i ovim putem, da prestane oslobađati i demokratizirati Srbiju; ima za nju sasvim dovoljno posla i kod kuće.

Istinabog, i taj posao ona obavlja dovoljno loše da će birači na prosinačkim izborima vrlo izgledno zatražiti od HDZ-a da i njima prestane pomagati. No tu stranku oni su barem birali, pa su tu računi čisti. Kosorovu, naprotiv, nitko u regiji nije izabrao da bude nekakav balkanski Manuel Barroso, pa nije čudo da su i rezultati njezinih najnovijih regionalnih inicijativa ovako bijedni. Samo dan-dva nakon što se nepozvano ponudila da pomogne u pregovorima Beograda i Prištine, pokazalo se da je pomoć zapravo ništa manje potrebna njoj.

Navodno se u izmirenju Beograda i Zagreba angažirao slovenski premijer Borut Pahor. Ali kada se čovjek osvrne na raskošnu paradu Kosoričinih pacerskih zalijetanja proteklih dana, čisto sumnjam da bi tu pomogla i hitna diplomatska intervencija Onoga Odozgo.